Mama, daj mi 5! Alarmantno stanje u hrvatskom školstvu

Mama, daj mi 5! Alarmantno stanje u hrvatskom školstvu

Teška torba, kao da nas od prvog dana škole pripremaju da budemo fizički radnici, hrana u školskoj kuhinji kakvu ne bi nikome servirao ako imam imalo poštovanja prema toj osobi, dio nastavnika sa, blago rečeno, upitnim referencama, očito zaposleni po nekoj vezi, potrošeni inventar i zastarjela oprema, bullying na koji se često gleda kao na nešto posve normalno, vjeronauk u školama, obrazovni program koji stavlja naglasak na količinu gradiva i memoriranje a ne na razvoj kognitivnih sposobnosti.

Neki hrvatski političari, državni dužnosnici, ili članovi njihovih obitelji, umjesto da poprave stanje u školskom sustavu koriste svoj utjecaj da poprave ocjene svojoj djeci što dovodi do fenomena koji nazivam "mama (ili tata) -daj-mi-5". Ugledni profesori, strogi ali pravedni, dobivaju disciplinske prijave jer odbijaju ići protiv svojih etabliranih kriterija. Nemam ništa protiv da netko iskoristi zakonske mogućnosti i na taj način podigne ocjenu/e svojem djetetu ali ako situacija ode tako daleko da se poseže za represivnim mjerama protiv profesora onda stvar poprima mnogo ozbiljnije dimenzije. Još je suspektnije kada se podizanjem ocjena ukupan prosjek zaokružuje na 5.0 kao da je pravi cilj popraviti ukupan prosjek a ne samo pojedinu ocjenu. Tko nam je kriv što nemamo visokog državnog dužnosnika u obitelji?

Činjenica je da naše školstvo stvara fah idiote. Čast izuzecima ali većina ljudi završi srednju školu, ili fakultet, a da ne steknu osnovna životna znanja. Npr. elementarno financijsko znanje, informatičku pismenost, komunikacijske vještine, zdrave životne navike.

Koji je rezultat svega toga? Rezultat je da sam svo korisno životno znanje stekao mimo škole i studija. Štoviše, mnoge predmete sam najviše i najbolje naučio sam - ne u obrazovnoj instituciji koju sam pohađao nego paralelno sa njom, doma: primjerice, engleski jezik uz strane filmove i Internet. Na satovima engleskog nikada se nismo služili takvim praktičnim metodama. Moram se pohvaliti da sam jednom prilikom, na fakultetu, korigirao profesoricu engleskog jezika. Niti nakon mojeg preciznog objašnjenja nije shvatila u čemu je pogriješila. To je pokazatelj koliko je praktično znanje ponekad superiorno čistoj teoriji. Bio je problem u kontekstu. Njen odgovor na pitanje je bio točan ali se nije uklapao u sintaksu.

Jedna od banalnih razlika između državnog i privatnog školovanja, koja unatoč svojoj trivijalnosti odlično ocrtava raskorak, jest u običnom položaju praćenja nastave. Dok se u državnim školama inzistira na monotonosti sjedenja i izostaje živa interakcija u privatnim školama učenici zauzimaju onaj položaj koji im je najudobniji tj. u kojemu najuspješnije prate nastavu i za tu svrhu su im na raspolaganju strunjače, kauči, jastuci te slobodno sudjeluju u školskom satu nerestriktivno postavljajući pitanja i iznoseći komentare.

Gdje je rješenje? Rješenje je u kompletnoj reformi obrazovnog sustava.