Hrkanje: poremećaj disanja

Kada se u općoj populaciji govori o hrkanju obično je to u neozbiljnom kontekstu. No gledano s medicinskog stajališta hrkanje je itekako ozbiljan zdravstveni i socijalni problem koji sigurno zahtijeva puno više pozornosti nego što mu se pridaje. Hrkanje, odnosno poremećaj disanja u snu, zapravo je simptom, znak koji može upućivati na neke zdravstvene probleme u osobe koja hrče. Često može biti udruženo i s nekim drugim tegobama koje sve zajedno čine skupinu simptoma nazvanih sindrom.

U medicinskoj terminologiji takav poremećaj disanja u snu i ujedno poremećaj spavanja, naziva se Obstructive Sleep Apnea Syndrom (OSAS). Običnim riječima tu sintagmu možemo protumačiti kao opstruktivni poremećaj dišnih putova tijekom sna praćen epizodama prestanka disanja. No nije samo problem u tome što takvo stanje postoji u neke osobe već je veći problem što takvo stanje može imati velik utjecaj na zdravlje tog čovjeka. Tako je poznat niz bolesti koje mogu nastati kao posljedica dugogodišnjeg poremećaja spavanja i hrkanja, odnosno lošeg disanja u snu. U većini slučajeva probleme s hrkanjem imaju muškarci, ali se s tim problemom susreću i žene. Osoba koja hrče često nije prva koja zatraži pomoć već su to osobe s kojima živi. Čovjek koji noću hrče teško se odlučuje zatražiti liječničku pomoć osim ako uzroci, ali i posljedice tog hrkanja ne ometaju njegove svakodnevne aktivnosti.

Kako dolazi do hrkanja?

Hrkanje nastaje zbog srednje ili teške opstrukcije gornjih dišnih putova u području nosa, usne šupljine, ždrijela ili grkljana čiji uzroci mogu biti različiti. Upravo ti uzroci, zajedno s padom napetosti mišića stijenke ždrijela i pojavom negativnog tlaka u dijelu dišnog puta, mogu dovesti do hrkanja. Budući da je dišni put sužen, a količina udahnutog zraka velika dolazi do vibriranja stijenki dišnog puta i nastanka različitih zvukova.

Probleme s hrkanjem najčešće imaju osobe pretjerane debljine, osobito one s kratkim i debelim vratom. Često su to osobe koje piju veće količine alkohola, uzimaju sedative ili su pušači. I neki hormonski poremećaji mogu dovesti do takvih problema. U rijetkim se slučajevima hrkanje pojavljuje i kao posljedica nekih neuroloških bolesti i oštećenja mozga.

Otežano disanje na nos može biti jedan od češćih uzroka hrkanja, osobito ako postoji devijacija nosne pregrade ili bolesti nosne sluznice poput kroničnih upalnih promjena, alergija, polipa itd. Sljedeći uzrok hrkanja može biti poremećaj u građi donje čeljusti kao što su prirođene deformacije, osobito smanjena donja čeljust ili pomak donje čeljusti unatrag, zatim poremećaji u rastu zuba ili veliki jezik. Zadebljano meko nepce i duga ždrijelna resica kao i prirođeno suženo ždrijelo, bilo da je riječ o visini, širini ili dubini ždrijela, kao i neke druge deformacije u toj regiji, mogu dovesti do hrkanja.

U djece je hrkanje obično vezano za povećanje treće mandule ili nepčanih mandula, tj. hipertrofiju limfnog tkiva, a rijetko je prisutno u prirođenih malformacija poput uske nosne šupljine, uskoga stražnjeg otvora nosnih šupljina, suženog ždrijela, prirođenih malformacija i bolesti grkljana.

Kao što smo već spomenuli, hrkanje je često udruženo i s drugim tegobama, a sve one zajedno čine kompleksnu sliku poremećaja spavanja (OSAS). Ono što treba spomenuti na prvom mjestu jest da osobe koje hrču tijekom sna imaju po nekoliko epizoda prestanka disanja. U medicinskoj terminologiji takvo stanje nazivamo apneja. Obično traje od 10 do 60 sekundi, ali u ekstremnim situacijama može trajati i do dvije minute. Ako su takve epizode dulje i brojnije, poremećaj će biti teži kao i njegove posljedice.

U snu takve osobe obično imaju nekontrolirane pokrete ruku i nogu, često padaju s kreveta, imaju osjećaj gušenja. Također, danju su često pospane, što znači da se osjećaju umornima i događa im se da zaspu u sjedećem položaju. Tijekom vremena problemi prelaze u nesanicu. S tim je također povezano, otežano pamćenje ili gubitak koncentracije što može znatno umanjiti i intelektualne funkcije. U nekim se istraživanjima navodi da takve osobe imaju češće prometne nesreće. S vremenom može doći i do promjena psihičkih stanja (depresivna raspoloženja), ali i promjena osobnosti.

Jutarnje glavobolje u takvih osoba također nisu rijetke. Opisano je da takve tegobe mogu dovesti i do smanjene potencije pa i noćnih mokrenja. Osim toga, osobe koje hrču, imaju uglavnom stalno otvorena usta, što isušuje sluznice usne šupljine i ždrijela pa se često žale na suhoću i pečenje u ždrijelu. Zato su sklonije upalama ždrijela. Dugotrajne opisane tegobe sa spavanjem dovode do smanjene opskrbe organizma kisikom i nakupljanja ugljikova dioksida, a to s vremenom dovodi do nekih poremećaja u organizmu pa može doći do povišenoga krvnog tlaka, plućne hipertenzije, zatajenja desnog srca, poremećaja srčanog ritma, kroničnih opstruktivnih bolesti pluća itd.

S obzirom na te tegobe i moguće posljedice, svaki bi čovjek s tim problemima trebao učiniti dijagnostičku obradu kako bi se na vrijeme primijenila terapija. Danas se u dijagnostici tog kompleksnog poremećaja spavanja primjenjuju brojne dijagnostičke pretrage. Najpotrebnije je učiniti otorinolaringološki pregled endoskopskim metodama, a zatim, nakon uvida u stanje gornjega dišnog puta, učiniti još jednu također vrlo važnu pretragu, polisomnografiju, koja se izvodi tijekom sna, a daje nam uvid u broj i duljinu epizoda prestanka disanja tijekom sna. Osim tih pretraga, a ovisno i o njihovu nalazu, primjenjuju se i druge sofisticiranije metode. Kada se dijagnosticira pravi uzrok tegoba, pacijent može pristupiti terapiji.

Liječenje

Liječenje hrkanja i opstruktivnog sleep anpea sindroma u svijetu i u nas, postiže se mnoštvom terapijskih metoda. Osnovne metode liječenja dijele se na kirurške i nekirurške. U svijetu se velika važnost pridaje tim poremećajima, osobito kada su u pitanju konzervativne, nekirurške metode. Tako postoji niz medicinskih pomagala koja se apliciraju u području nosa, usta ili glave kao što su držači jezika, udlage za zube, maske za podržavanje donje čeljusti, primjena stalnog ili intermitentnoga pozitivnoga nosnoga tlaka, održavanje prohodnosti gornjih dišnih putova.

Bitno i prvo što treba poduzeti jest smanjiti tjelesnu težinu i prestati piti veće količine alkohola. U liječenju tog sindroma također se provodi i hormonska terapija, ako je potrebna. Od kirurških metoda postoje operativni zahvati koji se mogu učiniti u području glave i vrata. Te metode mogu biti različito uspješne, ali mogu pomoći u određenih, vrlo teških poremećaja.

Hrkanje je zdravstveni problem, ali isto tako može biti i socijalni. Osobe koje hrču često imaju problema s okolinom, odnosno okolina s njima, do te mjere da se ponekad bračni parovi razdvajaju i spavaju u odvojenim sobama, jer buđenje tijekom noći iscrpljuje ne samo osobu koja hrče već i onu koja spava u njezinoj blizini.

Na kraju treba ponoviti da se dugotrajni problemi s hrkanjem i drugim tegobama vezanima za poremećaj sna ne bi smjeli zanemariti zbog lošega utjecaja na zdravlje i da bi takve osobe svakako trebale potražiti pregled i savjet otorinolaringologa. Jedino tako mogu započeti odgovarajuću terapiju kojom bi pomogle same sebi, ali i znatno olakšale život i san ljudima s kojima žive.