Zaštita djece – može li biti pretjerana?

Zanimljivosti

zaštita djeteta

“Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.”
Khalil Gibran

Bez obzira na to koliko se pripremali za roditeljsku ulogu, čini se da nas na nju ništa ne može pripremiti. Kakvi ćemo roditelji biti uvelike ovisi o tome kakvo je naše iskustvo s vlastitim roditeljima. Katkad to znači da ćemo s ponosom preuzeti neke njihove karakteristike, a u drugom slučaju da ćemo se truditi raditi suprotno od onoga što su oni činili. U svakom slučaju, važna priča svakog roditeljstva je osvještavanje vlastitih postupaka, osjećaja, želja i namjera i retoričko pitanje otkud dolazi ta potreba. Traženjem i davanjem odgovora na to pitanje radimo na sebi i omogućujemo proces mijenjanja i donošenja odluka na svjesnoj razini, umjesto po navici ili naučenoj reakciji.

Potreba za zaštitom djeteta duboko je ukorijenjena u nama i možemo reći da omogućuje preživljavanje cijelog ljudskog roda. Niti jedno životinjsko mladunče nije tako dugo bespomoćno i u nemogućnosti da samostalno preživi kao što je to dijete. No, osim na biološkoj razini preživljavanja, djetetu je nužna i briga i ljubav, kao i osjećaj emocionalne zaštite roditelja – doživljaja da se roditelju može obratiti za emocionalnu podršku i pomoć kada mu je to potrebno.


Na Hrabrom telefonu susrećemo se s različitim problemima u roditeljstvu, a tema koja je u porastu je roditeljstvo u kojem roditelji pretjerano štite dijete.

Je li uopće moguće pretjerano štititi dijete?

Zaštita ili zapreka – kako prepoznati prezaštićivanje?

Uloga roditelja je mnogima vrlo važan dio njihova identi­teta. Prirodno, i majke i očevi žele biti što bolji u toj ulozi. No, što znači biti bolji roditelj važno je pitanje u temi pretjeranog zaštićivanja djece. Neki roditelji smatraju da kada dijete podijeli neki svoj problem s njima, oni moraju znati i reći točno rješenje tog problema; neki roditelji kontroliraju prijateljstva koja djeca uspostavljaju; neki roditelji sprječavaju dijete u bilo kojem pokušaju odvajanja od njih poput samostalnog igranja s prijateljima, vožnje biciklom po kvartu, penjanja po drveću, samostalnog biranja sportova ili hobija. To rade i zbog toga što smatraju da tako pokazuju kako su dobri roditelji, ali i zbog straha da će se djeci dogoditi nešto loše, da će biti povrijeđena ili pak neuspješna. Djeca jako dobro iščitavaju roditeljska emociona­lna stanja i često ih preuzimaju. Tako i djeca koju roditelji pretjerano štite preuzimaju strah i tjeskobu roditelja, što može dovesti do rizika za razvoj psihičkih smetnji.

Iako kratkotrajno, djeca katkad i budu zaštićena od navedenih situacija, a istodobno roditelji pretjeranom brigom šalju djeci poruku da im ne vjeruju, da su nesposobna nositi se sa svakodnevnim događajima i da oni (roditelji) znaju bolje.

Strah i slijeđenje nasuprot zauzimanju za sebe

Ako se prisjetimo teških trenutaka u vlastitim životima, možemo se prisjetiti i onoga čemu su nas oni naučili. Svaka neugodna emocija koju smo pritom osjetili daje nam određene poruke o ljubavi, važnosti bliskih ljudi u našim životima, vjerovanju u sebe, o razvoju vlastitih sposobno­sti.

Kada štitimo djecu od razočaranja i frustracija iz svako­dnevnog života, oduzimamo im vrijedne alate za kasniji život, poput vjerovanja u vlastite snage, želje za napredovanjem i razvojem, slike ljudi i svijeta koja nije niti crna, niti bijela.

Osim toga, djeca generaliziraju naš autoritet s autoritetom svih drugih ljudi pa često nauče da svi drugi znaju bolje. Tako se poslije bespogovorno slažu sa svojim vršnja­cima, pokazuju strah od nadređenih osoba, lakše se konformiraju i ne preispituju mišljenja i ponašanja drugih ljudi. A koji roditelj želi da njegovo dijete nema svoje mišljenje i vjeru u sebe?

S druge strane, oni roditelji koji dopuštaju da njihova djeca pronađu način da se nose sa svakodnevnim životnim stresorima pomažu im u razvoju otpornosti i strategija suočavanja. Dakako, pritom i roditeljima i djeci može biti teško nositi se s poteškoćama: djeci jer ih proživljavaju, roditeljima jer možda imaju ideje kako bi oni mogli riješiti neku djetetovu svađu s prijateljem, školsku zadaću ili odluku oko upisa na fakultet. Kako djeca rastu, tako manje trebaju roditeljsko upravljanje. Mnogim je roditeljima to teško prihvatiti jer zapravo gube dijete onakvo kakvo je ono bilo, njegove prijašnje potrebe za blizinom roditelja i njegove ovisnosti o roditeljskim ponašanjima. Svi se volimo osjećati potrebno i važno, a djeca često ispunjavaju tu potrebu. No to nikako nije njihova svrha, a taj gubitak je nužan da bi dijete odraslo u zdravu i samostalnu osobu.
Kako pustiti djecu da budu djeca?

Najprije djeca, onda roditelji. Kada se suoče s nekom poteškoćom, pustite najprije djecu da je sama pokušaju riješiti, a uskačite tek kada im to dugotrajno ne uspije. Tako im pružate priliku da razvijaju različite strategije nošenja s poteškoćama.

Djeca donositelji odluka. Ovisno o dobi, djeca mogu donositi odluke za sebe. Od biranja odjeće preko biranja prijatelja do izbora zanimanja. Poslušajte njihov glas, a zatim izaberite želite li dati svoju sugestiju ili ne želite. Mnogi se roditelji, jednom kada ih pitaju za mišljenje o vlastitom životu, iznenade zrelošću svoje djece.

Što se najgore može dogoditi? Ako procijenite da je riječ o ozbiljnoj opasnosti, bilo fizičkoj ili emocionalnoj, svakako reagirajte. No ako je riječ o svakodnevnim životnim pote­škoćama, pustite dijete da se samo okuša u njima.

Prirodne posljedice. Pokisnuti do kosti je potpuno drukčije kada to iskusimo od toga kada samo slušamo što bi nam se moglo dogoditi ako ne ponesemo kišobran. Razgovarajte o posljedicama nekog djetetova ponašanja; sa stajališta znatiželje kako je doživjelo neko iskustvo, umjesto svisoka. Pustite dijete da vas iznenadi zaključcima.

Kao što je već puno puta rečeno, ne postoji recept za odgoj djece. Dobro je imati na umu smisao riječi pjesme s početka – djeca nisu naše vlasništvo i koliko god to željeli, ne možemo isplanirati njihov život da bude bez ikakve boli i tuge. Možemo im biti podrška sa strane, slušati ih i razgo­varati o životu i vrijednostima. I najvažnije, možemo ih poštovati zbog onoga tko su, a pogotovo onda kada nisu ono što bismo mi željeli da budu.