Trčanje i zdravlje – iskustva jednog maratonca

Berlin, Beč, Prag, Amsterdam, Jerusalem, Lausanne i Plitvice samo su neka od mjesta koja sam obišao. Proputovao sam pola svijeta i gdje god sam bio otrčao sam neku utrku. Negdje polumaraton, negdje maraton, negdje 5 ili 10km. Svaka utrka ima svoje specifičnosti, npr. kraće utrke traže jači tempo a duže utrke zahtjevaju izdržljivost, pa se zato plan pripreme prilagođava dužini staze koju namjeravamo pretrčati. Postoje čak i utrke od 60 i 100km ali tako daleko nisam išao osim jednom kada sam otrčao supermaraton Od Zagreba do Čazme 62km.

Zašto je maraton zanimljiv?

Maraton je najzanimljivija od trkačkih disciplina. Trenutni svjetski rekord je 2 sata 1 minutu i 9 sekundi. Postavio ga je nedavno u Berlinu Eliud Kipchoge, Kenijac, koji je "držao" i stari rekord 02: 01: 39 iz 2018. Zašto je berlinska staza najčešće mjesto rušenja svjetskog rekorda? Zato jer je ravna, bez mostova i stepenica, a datum održavanja pada na početak jeseni tj. odmah nakon ljeta kad popuste vrućine.

Kad govorimo o trčanju i zdravlju moramo razlučiti između kompetitivnog i rekreativnog bavljenja. Kompetitivno nije dobro za zdravlje jer iscrpljuje organizam - rekreativno je dobro jer osnažuje organizam. U svakom slučaju prva i osnovna stvar koja se mora obavezno napraviti je dijagnostika stopala. Mene nitko nije pravilno savjetovao u počecima trkačke karijere pa sam s godinama navukao kronični patelarni tendinitis na oba koljena. Tek kada se problem pojavio počeo sam istraživati njegove uzroke.

Čudno je i žalosno da me sve te godine nitko nije upozorio na prvu i osnovnu stvar. Ili ne znaju ili su prešutili. Ali su znali dovesti nekog 20-išnjaka rekavši da smo mi konkurencija. Ja 40g. i mladić od 20g. konkurenti u trčanju. Nesvjesno su htjeli napraviti invalida od mene. Nesvjesno jer ne znaju. Ne znaju jer ne uče. Ja sam naučio: prvo i osnovno je dijagnostika stopala, statička ili dinamička, ovisno o financijskim mogućnostima (dinamička je bolja i skuplja, ali je statička sasvim dovoljna), te nabava specijalnih anatomskih uložaka ili kupovina posebnih tenisica radi korekcije stanja. Što se događa bez ispravne korekcije? Sila amortizacije se prenosi sa stopala na koljena, kukove i leđa pa s vremenom dolazi do morfološke deformacije jer tijelo, u spomenutom slijedu, pokušava kompenzirati problem koji nastaje na izvoru tj. u stopalima.

Nakon dijagnostike na red dolazi izbor odjeće i obuće. Može se trčati u bilo čemu, kao što neki čine, ali osobno preferiram laganu dryfit majicu i kratke hlačice ili trkačke tajice. Smisao tajica je dvostruk: rashladni i higijenski jer se znoj ne zadržava na koži već isparava.

Gdje trčati?

Brda, šume i polja su definitivno najbolji izbor. Tri su razloga: prvi je zahtjevna i zanimljiva konfiguracija terena (razne prepreke poput drveća i jaraka), drugi je mekoća podloge (makadam) što smanjuje pritisak na zglobove a treći čistoća zraka što pozitivno utječe na raspoloženje i performanse.

Poželjno je periodično mijenjati trasu što razbija monotoniju i aktivira kognitivne funkcije.

Može se trčati sam ili u grupi ali kada ste u grupi onda morate prilagoditi svoj tempo ostalima. Dok trčite sam sami si i diktirate tempo.

Što jesti?

3-4 sata prije utrke oko 400g ugljikohidrata a nakon utrke uz ugljikohidrate i porciju proteina radi mišićnog oporavka. Ugljikohidrati služe punjenju zaliha glikogena i kreatin-fosfata koji se uslijed mišićne aktivnosti pretvaraju u ATP (adenosin-trifosfat) što je osnovna jedinica energije i služi za kontrakciju mišićnog vlakna. Pazite da većina ugljikohidrata bude složenog a ne jednostavnog tipa tj. šećer. Energetski napici i slatkiši obiluju šećerom koji brzo podiže ali i spušta razinu dostupne tjelesne energije pa ga zato treba uzimati u minimalnim količinama ili skroz izbjegavati. Za maraton su najvažnije masti kojih svaki čovjek ima dovoljno tako da se masti ne uzimaju posebno već koliko ih ima u redovnoj (zdravoj) prehrani. Dnevni omjer unosa je otprilike 50% UH: 25% P: 25% M.

Što je sa pićem? Obična voda iz slavine ili boce nije dovoljna jer sadrži premalo minerala odnosno elektrolita pa mnogi maratonci završavaju utrku dehidrirani. Prije, za vrijeme i poslije trčanja moraju se piti izotonični napici i ne previše odjednom. Dcl i pol svaka 3-4km ili svakih 15-20 min. je dosta jer iznad toga višak tekućine tijelo izbacuje mokrenjem.

Sa zdravstvenog aspekta, umjereno trčanje je odlično. Osim što poboljšava kardiovaskularnu i respiratornu funkciju, blagotvorno djeluje na čitav psihofizički sustav te podiže raspoloženje i detoksicira nas znojenjem.

Koje inozemne utrke preporučujem? Amsterdamski i berlinski maraton. Prije svega zbog fenomenalne organizacije i sportskog sajma a odmah po tom zbog kompletne refundacije startnine kroz niz sadržaja kao što su kvalitetna okrepa tijekom utrke (energetske pločice, gelovi i i izotonični napici), besplatna masaža, točeno pivo, lunch paket, cool suveniri (najdraži suvenir od svih koje sam prikupio mi je primjerak Berliner Morgenposta sa mojim imenom i prezimenom).

Od domaćih utrka meni su osobno najdraži Zg maraton, plitvički maraton i polumaraton na Jarunu ali zbog previsokih startnina i izostanka realne, opipljive refundacije odustao sam od njih unazad nekoliko godina.

Najveća razlika između inozemnih i domaćih utrka je što vani dobiješ povrat, ili čak prepovrat novca, a doma si organizator pospremi lovu u džep umjesto da ju potroši na trkače. Tako ćeš u Hrvatskoj za okrepu na utrci dobiti običnu vodu, nerijetko i mlaku, a vani hladni, izotonični napitak. U Hrvatskoj ćeš dobiti krišku banane a vani kilu banana i energetske pločice. U Hrvatskoj ćeš stvari držati na podu po kiši (ovo sam doživio u Rijeci) a vani imaš upriličenu čuvanu garderobu sa tuševima. Itd.

Maraton u Hrvatskoj

O tome koliko je loša organizacija utrka u Hrvatskoj najviše svjedoči činjenica da na najfrekventnijoj relaciji zg maratona, na potezu Trg burze - Ilica - Britanski Trg, uopće nema pripadnika redarske službe pa neoprezni građani izlaze pred trkače. U finishu zg maratona, kada je trkač najumorniji i izvlači posljednje atome energije iz sebe, izađe pred mene neka žena sa vrećicama i naletim na nju. Očiju zamagljenih od znoja i na izmaku snaga kao da trkači mogu još paziti i na neoprezne prolaznike. Skočili ljudi sa strane i umjesto da viknu na ženu jer prelazi bez gledanja oni počeli vikati na mene da što ja trčim tu po Ilici. Nigdje na vidiku nikoga od organizatora. Ne znam da li me više razočarala slaba organizacija ili balkanski mentalitet kojemu smetaju trkači.

Vani tisuće ljudi uz maratonsku stazu bodri trkače a kod nas se događa da ti pogrdno dobacuju. Još sam na kraju bio sretan što me nije linčovala bijesna rulja. Kako sam se samo usudio trčati maraton kroz centar grada? Na inozemnim utrkama na svakih 5-50m (5m na frekventnim, 50m na manje frekventnim mjestima) obavezno stoji redar. Kod nas na najfrekventnijim mjestima stoje na svakih 50m i zato se događaju ovakve nemile scene. Nema u Hrvatskoj logike: ja sam kriv jer trčim maraton koji je uredno prijavljen. Nije kriva ona koja prelazi ulicu bez gledanja. I u prometnom smislu, ona je meni sjekla pravac kretanja. Onaj koji se kreće ravno po glavnoj prometnici uvijek ima prednost. Očito ne i u Hrvatskoj.

Najružnije što sam doživio na utrkama, i osobno i u sportskom smislu, dogodilo se na osječkom polumaratonu. Tamo kilometrima nije bilo redara pa su neki trkači kratili stazu kilometar i pol, dva. Točno se sjećam pozicije. Prije zadnjeg prelaska mosta trkači su jednostavno skretali na most umjesto da otrče označenim putem uz rijeku Dravu. Ja sam bio u konkurenciji za plasman u cestovnoj ligi tako da mi je osim rezultata bilo izuzetno važno i na kojem mjestu završavam utrku. Dogodilo se da je određeni broj trkača prevarom dospio ispred mene. Sve vidjeh svojim očima.

Čovjek koji je cijelu utrku bio kilometrima iza mene, pazite ovo, stiže prije mene na cilj a da me u nijednom trenutku nije prestigao. Kako? Trčim uz rijeku Dravu prema mostu i gledam ih što rade. Umjesto da trče kud i ja, jer su tu oznake kilometara koje je postavio organizator utrke, oni odmah skreću na most i tako "štede" oko 5 minuta. Prođem cilj nepravedno i nepošteno iza njih, zbog dirty tricks, i odem do organizatora utrke da podnesem žalbu. Čovjek koji je varao isto dođe do nas i sluša. Odjednom mi počne govoriti da lažem. Neki trkači potvrde moj iskaz. Varalica počne vikati da smo pederi. To je klasičan pokušaj skretanja pažnje sa problema kojemu si ti uzrok na brzinski izmišljenu etiketizaciju onoga koji te optužuje. Počnu se umješavati neki ljudi iz okoline koji do tada nisu sudjelovali u razgovoru i ne znaju o čemu se radi. Gdje su pederi? - pitaju i počnu stiskati dlanove u šake. Samo čekaju da ih netko usmjeri i oni napadaju bez daljnjih pitanja.

Možeš imati treću ženu i 20-oro djece, nikakve veze sa gayevima, ali ako se nađeš na krivom mjestu u krivo vrijeme i nosiš krivu majicu lokalni grubijani, nerijetko potkovani alkoholom, će ti promjeniti profilnu sliku. Nisam smio čekati i riskirati da spontani tijek krene u neželjenom pravcu i, ne vjerujući u pozitivan ishod žalbenog postupka, odlučio sam stvari promptno podignuti na višu razinu pa sam nasrnuo na varalicu i psovača udarajući ga prvo šakom pa nogom. Nastao je metež a ja sam se neokrznut udaljio. Sačuvao sam svoju čast i barem sam imao kakvu-takvu satisfakciju zbog krađe ranga.

Bio sam član jednog atletskog kluba no razočaran određenim situacijama prestao sam plaćati članarinu i sukladno klupskom statutu nakon proteka dvije godine prestao sam biti njihov član. Ionako ne trčim aktivno pa zašto da ikome bezveze plaćam. Uopće me više ne privlači članstvo u nijednom atletskom ili trkačkom klubu u Hrvatskoj sve dok od toga imam više štete nego koristi. Ono što mi je ostalo pozitivno u sjećanju su mnogi dragi trkači i trkačice, koje sam upoznao tijekom svoje amaterske sportske karijere, te brojni krajolici Lijepe Naše u kojima sam uživao trčeći: od Zagorja i Slavonije preko Gorskog Kotara i Like do Istre i Dalmacije. Moji osobni najznačajniji uspjesi su 10. mjesto na Zimskoj ligi Lagvić 2016 - 2017, ni izbliza toliko zbog plasmana koliko zbog činjenice da se radi o prilično zahtjevnoj cestovnoj utrci (skoro cijelo vrijeme uspon), osobni rekord na polumaratonu 1 sat i 24 minute ili točno 4 min / km u Varaždinu i sezone zg kros lige 2011. i 2012. kada sam bio 3. na dugoj odnosno 2. na kratkoj stazi. Osobni rekord u maratonu mi je 3 sata 13 minuta 39 sekundi, 10km sam svojevremeno mogao otrčati za manje od 40 minuta a 5km za 18: 30. Ne zbog rezultata nego zbog činjenice da sam otrčao takve teške utrke, ponosan sam na sretno okončanje Sljemenskog i Plitvičkog maratona te Supermaratona Zagreb-Čazma 62km.

Najzanimljiviji događaji koje pamtim sa inozemnih utrka su pasta party na jahti u Lausanne, finish preko Pariser Platza i kroz Brandenburg Tor u Berlinu te druženje na svečanoj večeri sa tadašnjim pobjednikom Patrick Makauom, finish na olimpijskom stadionu u Amsterdamu, trčanje po brdovitom Jerusalemu i razgledavanje Starog grada, panorama praških mostova i dvorac na brdu gdje je u Zlata Ulički (Zlatna Ulica) živio Franz Kafka, poznati češki pisac.