Rado srcu Dubravu baštinim

Kolumna Kapetana Nemesisa

Rado srcu Dubravu baštinim

Malo je poznato široj javnosti da je otpor neprijateljskoj jugoarmiji započeo u Zagrebačkoj Dubravi kada su hrvatski nacionalisti, bez dana radnog staža ili odsluženog vojnog roka u HV, potkovani alkoholom i Pervitinom izveli desant na tzv. Malu Školu gdje su djeca izviđači mirno pohađala izvannastavne aktivnosti. Bilo je uvijek problema sa primitivcima ali taj dan prolivena je krv. Letjelo je kamenje, stakla na prozorima su pucala, djeca su plakala, prijetilo se smrću skautima jer drže busolu u rukama umjesto kompasa. Došlo je i do izravnog obračuna između divljačke horde i malobrojnih ali hrabrih izviđačkih starješina, koji su požrtvovno i nesebično stali u obranu nevine djece, pa su se nacionalisti ubrzo povukli zatečeni odlučnim odgovorom i jer im je nestalo pogonskog goriva. Nakon oslobođenja od izviđačkog pokreta, koji se nije uklapao u nove klerofašističke trendove, u prostorije Male škole kasnije su se uselili pripadnici HOS-a pa je napravljena kuglana a onda su natkrili kuglanu i dodali malonogometne terene. U blizini je izgrađena Crkva. Nema spomenika ustanku.

Ide klenz-guga, hoda jaciga, stinka bojica – kreću se kao da imaju drvene zglobove. K`o limenom strašilu im klepeću dijelovi tijela. Mondo, Mondo – gdje si sondo? Gu gu ga ga gu gu ga. Priče su im – hvala, ne da mi slušat`. Evo radije ću pustiti blues na radiju. Ili malo rocka. Jel ima neko “soka”? Vidi, mišići su mi splasnuli – dajte mi đuseka za miofibre pa da se i ja klatarim po selu koliko sam jak.

Uđem u birtiju. Za šankom sjedi neki dosadnjaković sretan što je naišla žrtva koju će žicati pivo i navući na diskurs. Dva piva, molim. Lik posegne rukom za jedno misleći da je za njega. A ne, zgrabim flašu prvi i prasnem ga po glavi. Nije da piješ nego da legneš. Oprostite na neredu, ispričam se osoblju. Nema veze – navikli smo kažu. Svaki dan se potuku ovdje. Ovdje? Da, tu. Više nam je preko glave nasilja i krvi. Evo baš dolaze najopakiji od njih. Pogledam van kroz prozor a kad tamo upravo parkiraju dvokotačne bjesove spodobe dugih kosa i brada, odjeveni u kožu i traper, visoke čizme sa skrivenim noževima, sjekirice za pojasom, pištolji u džepovima jakni, sačmarice u utoru što visi pored motora, nemaju osobne dokumente. Odmah sam sve to registrirao. Ništa ne može pobjeći mojim skenerskim očima. Skinem značku da moj šerifovski status privremeno ostane tajan. Za svladati ovakvu divljačku bajkersku hordu trebati ću faktor iznenađenja. Povučem se u wc i ostavim aktiviran C4 na barskoj stolici koji uvijek nosim sa sobom umjesto žvakaćih. Taman skinuh gaće da se poserem od straha kad začujem snažan tresak i grmljavinu. U prvi tren nisam znao je l’ se to oglasila moja probava ili plastični koji sam maloprije inicirao. Doleti nečija ruka i dio lica. Biti će da je C4. Osjetim smrad fekalija. Ne, ipak je simultanka. `opa, scary, treperim. Izlazim van kroz prašinu i dim. Good golly Ms Molly! Do you have a little dolly?

Dobra je Dubrava. Čvrsta ekipa, žestoki momci. Svi smo kao jedan, braća. Nema glavnih – samo ravnopravnih. Sporovi se rješavaju guščjim perom i tinkturom, ne tintom, tinkturom tako da se zabilježe mudrosti na papir ali u maniri Lex specialis.

Tko je najpametniji čovjek na kugli Zemaljskoj? Fakultetski kolegiji, thrust mozgova, upravni odbori multinacionalnih korporacija ili vođe kultova?

U Dubravi smo svi kao jedan! Jedno tijelo, jedno biće, jedan um! Živjela Dubrava! Vičem živjela Dubrava! Govorimo univerzalnim jezikom tzv. Dubranto. Jedemo svi iz iste porcije, pijemo svi iz istog vrča! Olimpijskog duha – uvijek smo spremni za dokazivanje. Pucnem jezikom i skaču nindže sa krovova, doletavaju samuraji, revolveri okidaju, konjica jaše, topovi gruvaju. Luda je Dubrava. Najluđa! Ni Chicago, ni Compton, ni Harlem, ni Bronx. Ni blizu. Ništa kao Dubrava, brate, svaki dan je počasna smotra kvartovske garde! Ponos Dubrave. Primo klika. Šampanjac uz svijeće: Dubrava i ja, tijesno prigrljeni plešemo dubrango do kasno u noć, sekund` da sklonim gančinu. Ne smeta? Ah ne, navikla sam na hladno željezo koje postane vruće kada ispaljuje baraž. Zatreskan sam do srži u nju, kako volim Zagrebačku Dubravu! Rado Dubravu u srcu baštinim.