Napao me krokodil – nije šala! Reportaža iz berlinskog Zoo vrta.

Napao me krokodil - nije šala! Reportaža iz berlinskog Zoo vrta.

2011. je bila odlična godina za mene. Otrčao sam berlinski maraton, posjetio tamošnji zoološki vrt i napao me krokodil. Evo, po prvi put nakon 20g. tojest odmah nakon što su se slegli početni dojmovi, donosim vam ekskluzivnu reportažu sa svog uzbudljivog putovanja.

Neću se mnogo osvrtati na utrku, jer nije tema ovog članka, nego ću reći tek toliko da sam bio jedan od 50.000 sudionika spektakularno organiziranog događaja koji je prolazio kraj najvećih berlinskih znamenitosti a završio finišem preko Pariser Platza i kroz Branderburg Tor. Poslije utrke ponuđeni smo hladnim, točenim bezalkoholnim Erdingerom u kriglama - koliko možemo popiti - što sam doživio i 2012. u Beču. Dobar je Erdinger a još su bolji sponzori koji takvo što omoguće. Navečer sam prisustvovao hotelskoj gala večeri kojoj je nazočio Patrick Makau koji je upravo tog dana postavio novi svjetski rekord u maratonu.

Idućih dana sam šetao po gradu i obišao tamošnji zoološki vrt Tierpark Berlin - najveći na svijetu po broju različitih životinjskih primjeraka: 1200. O njegovoj popularnosti dovoljno govori brojka od 3.7 milijuna posjetitelja u 2019. a o apetitu njegovih stanovnika brojka od 40 tona jabuka pojedenih godišnje. Odvojen se nalazi Aquarium koji sam također posjetio i uživo vidio morske pse. Nije mi bilo drago što se plaća posebna ulaznica ali nisam imao izbora. Doduše, bili su to morski psi srednje veličine ali ipak viđeni uživo što je rijedak prizor. Radilo se o vrstama crnorepi grebenaš, dužine 2m, i karipskoj dadilji koja naraste 3m. Ove vrste se hrane ribama i beskralježnjacima.

Lako je bilo gledati morske pse neljudoždere iza debelog stakla ali strašno iskustvo doživio sam u zimskoj nastambi divljih mačaka. Hodam, okrenem glavu a pogled mi se izravno sretne, na svega par metara udaljenosti, sa pogledom jednog tigra koji je upravo zatim razjapio usta pokazujući mi raskoš svojih čeljusti i impresivnu veličinu očnjaka od blizu 10cm. Prošla me jeza pomislivši da su kojim slučajem vrata kaveza otvorena i brzo sam vizualno provjerio dotičnu činjenicu da se uvjerim u vlastitu sigurnost. Uh, dobro je - kavez je bio zatvoren. Nipošto se ne bi htio suočiti sa takvim stvorenjem: 200-300 kg mišića sa kandžama oštrim poput noževa i ugrizom koji trga i otkida meso kao da je boba grožđa. Ako nije gladan, teško će te ozlijediti u namjeri da te otjera od svog teritorija ali ako je gladan - smrt ti je neminovna osim ako nemaš karabin i promptno reagiraš u samoobrani.

Druga scary situacija se dogodila na otvorenom dijelu zoo-a dok sam prolazio pored nastambe bijelih vukova gdje je čitav čopor bio na okupu podignutih njuški - osjetili su moj miris koji im je vjetar donio kao na pladnju. Srećom, dijelio nas je veliki, dubok jarak koji im je bio nepremostiva prepreka. A i sigurno su dobro hranjeni pa me ne bi napali. Možda. U divljini nije problem jedan vuk, čak ni njih par, već je problem kada vas napadne skupina. Bili su lijepi - to priznajem. Gusta, bijela dlaka - neobično za vukove kakve viđamo u Hrvatskoj, i šire, jer bijeli vukovi žive u polarnim krajevima. Zato i jesu bijeli. Zanimljiva je ta evolucijska prilagodba boje dlake: u polarnim krajevima su bijeli a u kontinentalnim, brdskim i šumovitim, tamno sivi ili smeđi.

Vidio sam žirafe, slonove, nilske konje, gorile, velike pande, flaminga, pingvine, itd. - berlinski Zoo dom je oko 20.000 jedinki i svakoj se radi individualni jelovnik. Sviđa mi se što su životinjske nastambe prostrane i pružaju im koliki-toliki komfor. Znate što je tragično? Tragično je što ćemo jednog dana mnoge vrste moći vidjeti jedino u zoološkim vrtovima jer će im uslijed krčenja (pra)šuma biti uništen prirodni habitat kao što je to već slučaj sa Kokoš žabom, Scimitar antilopom (oryxom), "Manje bijelom naprijed" (Malom) guskom, europskim bizonom i Przewalskis divljim konjem. Zar smo mi ljudi toliko destruktivni da samo uništavamo svoju okolinu? Čini se da jesmo. Iza čovjeka ostaje pustoš - generalno gledajući.

Zanimljivost: da bi se došlo do berlinskog Zoo-a podzemnom, što je, uslijed oskudnih sredstava kojima raspolažem, moj standardni odabir transporta prilikom posjeta svjetskih metropola, mora se izaći na stanici istog naziva tj. stanici Zoo ili Bahnhof Zoo. Ta postaja podzemne željeznice ovjekovječena je u filmu "Mi djeca sa kolodvora Zoo" ili, na njemačkom, "Wir Kinder wom Bahnhof Zoo". Film je snimljen 1981. kao adaptacija istoimene kultne knjige i u međuvremenu je kolodvor preuređen pa odavno više ne izgleda autentično što mi je činilo problem prilikom identifikacije pojedinih lokacija. Bahnhof Zoo je bilo omiljeno mjesto druženja berlinske narko scene 70-ih i 80-ih godina, a radnja filma (knjige) se vrti oko djevojčice Christiane F. koja se stjecajem negativnih okolnosti zatekne u tom besperspektivnom društvu.

Preživio sam susret sa tigrom i bijelim vukovima, obišao kolodvor Zoo i sretno se vratio doma iz Berlina - živ i zdrav. A onda. Onda me napao krokodil - nije šala. Prilažem fotku kao dokaz.