Poraz jednog je poraz svih
Hrvatsko društvo nije homogena cjelina: diversifikacija je izražena na svakom koraku. "U jednom kutu sjede njihovi a u drugom kutu naši" ili "on/a će napredovati jer je naš/a" ili "živjeli naši" ili "pobijedili su naši" ili "sviđa mi se jer je naš/a - jer razmišlja kao i mi" ili. Negativnih primjera je nebrojeno. Jedino je glupost univerzalna. Glupost je zajednička svima.
Nije problem različitost sama po sebi. Upravo suprotno - poželjna je i čak neophodna. Kako bi Svijet izgledao da postoji samo jedna vrsta, samo jedno mišljenje, samo jedan oblik zabave, samo jedan grad, samo jedna plaža, samo jedan krajolik? Različitost je ta koja čini život zanimljivim i uzbudljivim. Uvijek se može nešto novo otkrivati. Toliko je sadržaja za istraživati. Uniformno je monotono, ubitačno dosadno. Uniformnost, uniforme. Ne volim uniforme. Osim stjuardesine uske, kratke pripijene haljinice. Na lijepoj stjuardesi.
Problem je kada se iz pozitivne različitosti npr. sportske ili kulturalne izvede neprijateljstvo. Krvavo: obračuni navijača. Još krvavije: sukobi nacija. Čemu to? Zašto gajiti mržnju i netrpeljivost? Nije li korisnije za sve nas skupa graditi nove mostove umjesto rušiti one koje je netko drugi izgradio prije nas? Zašto a priori odbijati tuđe mišljenje? Da li je netko manje inteligentan zato što je druge rase ili druge vjere? Ah, nečiji partikularni interesi su uvijek posrijedi. Bilo politički, religijski, korporativni ili individualni uvijek su nečiji partikularni interesi okidač za nasilje. Često i slijepo. Sjetim se kukavičkog napada na bostonskom maratonu gdje su stradali nevini ljudi. Ne vojnici sa puškama u rukama, ne nalogodavci zločina, ne teroristi ili kriminalci nego obični, mali ljudi. Zbog različitosti. Oni su njihovi, nisu naši, pa će zato stradati. Oni su građani Zapadnog, zlog svijeta. Zapadnog i zbog toga zlog? Probušite si desno (zapadno) plućno krilo. Da li je to čin mudrosti? Umrijet ćete garantirano.
Svakodnevno vidim beskućnike na ulici, prosjake, pijance, narkomane, prostitutke, bludnice, klošare svih profila. I njihove i naše. Zašto smo, kao država i društvo, zaboravili na čovjeka? Zašto smo zaboravili na ljude? Koliko ima prenoćišta? Koliko ima pučkih kuhinja? Koliko ima javnih tuševa? Sa koliko sredstava i djelatnika raspolažu Centri za socijalnu skrb? Jedino što se otvara su trgovački centri, kockarnice i svetišta. U prvo dvoje vam opelješe novčarku a u potonjem dušu. Ima više Udruga za kič i pozerstvo nego za humanizam.
Nerijetko čitam u novinama kako je netko prevario, opljačkao, istukao starca ili staricu. Gdje su tada bili država i društvo da ih zaštite? Nerijetko čitam o zlostavljanju djece u hrvatskim školama? Gdje su tada bili država i društvo da ih zaštite? Često mi se čini da smo surova, nemilosrdna sredina prema slabima i nemoćnima što sam i osobno iskusio. Što to govori o našem kolektivnom karakteru? Što to govori o našoj individualnoj hrabrosti? Gdje je država kad ju trebamo? Tko čini hrvatsko društvo ako ne mi? Nažalost, više je pitanja nego odgovora.
Bole vas moje riječi? Što mogu kad su oštre poput britvi pa sječu duboko. Istina je takva. Oštra, ali evidentna, egzaktna, elokventna. EMANCIPIRAJUĆA! Nitko se ne može sakriti pred njome. Nitko joj ne može pobjeći. Nitko i nikada.
Svojevremeno, nekih tjedan dana, unazad godinu-dvije pisalo se u Hrvatskoj o neetičkom testiranju afričke djece na nove lijekove i cijepiva. Javnost se probudila. Javnost se uzbudila. Nakon 50 godina čvrstog sna. Sve je to trajalo 50 godina i svi su šutjeli. Onda sam tjedan dana slušao na svakom koraku o tome. Mediokriteti su mi prilazili i pričali o onome što odavno znam. I, generalno gledajući, ne vidim nikakav problem u tome ako se poštuju najviši medicinsko-etički standardi. Ali nije u prirodi mediokriteta da ode korak dalje tj. da prijeđe iz reprodukcije pročitanog u razmišljanje o istome. Onda bi shvatio da se lijekovi i cijepiva na nekome moraju testirati. Na kome, na čijoj djeci? Američkoj, europskoj, ruskoj, azijskoj? Već vidim kako se organiziraju prosvjedi. Već vidim mase kako viču "nećete testirati na našoj djeci". Jedno pitanje i odgovor ostaju neizrečeni. Na čijoj? Afričkoj? Pa, da. Samo da nije na našoj. Nakon tih tjedana dana ljudi više ne pričaju o toj temi. Vratili su se na uobičajenu socijalnu problematiku reality showova i tv serija. Testiranja na afričkoj djeci se nastavljaju. Dok opet netko nešto ne napiše kao sada ja pa do novog zaborava. Kolektivna ljudska svijest ima trajanje memorije zlatne ribice - kad par puta obiđe akvarij sve doživljava skroz iznova. Tako i ljudi. Jedino se pamte ružne stvari. Ne ja, ja se uvijek sjećam proljeća i cvata. Za to živim. Postoji li dublji smisao u životu od učenja i građenja?
Hoćete jednu istinu? Smrt. Želite još jednu? Patnja. Može li itko osporiti ove dvije istine? Postoji li taj koji će dokazati suprotno? Kad bi samo mogao. Nažalost, smrt i patnja su svuda oko nas. Smrt i patnja. Ili patnja pa smrt. I još patnje. I bol. I krici užasa.
Nacistički vojnik lupa djetetom u zid. Nije važna nacionalnost: može biti njihovo ili naše, svejedno je - dijete je. Gdje ti je duša, nacisto?
SA NEBA ĆE SE SPUSTITI PAKLENI OGANJ DA PROŽME ZLE I POKVARENE, DA IM KOSTI SMRVI U PRAH! NE BOJTE SE DJECO, NE STRAHUJTE NEVINI - VAS ĆE ZAOBIĆI SUDNJI ARMAGEDDON-ZMAJEV DAH.
Spustite zastave. Prestanite slaviti zbog prolivene krvi, naša ili njihova - svejedno je. Uzaludno je boriti se međusobno. Jer poraz jednog - poraz je nas svih.
