Balkane, moj dragi. Ovo su razlozi zašto Zagreb nikada neće biti grad kakvim ga većina zamišlja.

Balkane moj dragi

"Balkane, moj dragi. " Ili "Tout a une fin mon ami"

Dođem rano ujutro na stanicu: klošari spavaju na klupama a ljudi bezobzirno puše tako da dim ide na sve strane. Što je njih briga što je na stanici 80% nepušača? Klinci se hvale kako su se oblokavali do 2 ujutro u kvartovskom kafiću. Zar se smije točiti alkohol maloljetnicima? Da samo točiti alkohol, nađe se tamo i narkotika, oružja, sexa, svačega. Ipak je ovo Balkan. Treba mlade od malena pripremati za njihovu najizgledniju životnu ulogu: šljaker, džanki ili član bande.

Uđem u tramvaj: oronule face, tupi pogledi, igraju se mentalno nezahtjevne igre na mobitelima ili pregledavaju bezvezni filmići sa društvenih mreža, čitaju se objave raznih influensera, na brzinu se pišu domaće zadaće ili ponavlja za ispit, "ozbiljniji" sugovornici komentiraju aktualnu političku situaciju u zemlji i svijetu. Ukratko rečeno, vlada drek atmosfera. Nema zraka, gušim se. Guše me svi ti mediokriteti oko mene. Svaki treći neinformiran, svaki peti neotuširan. Evo još ulazi mlada Romkinja sa malim djetetom u rukama. Ponekad uđe muškarac sa štakom. Glumi invalida. Neki si čak namjerno slome nogu da budu invalidi. Ne znate vi Rome. Nije da ih krivim - moraju se snaći kako znaju i umiju: prose, kradu, eksponencijalno se množe da uzmu što veći socijalni dodatak uz naknadu za nezaposlene, švercaju, preprodaju ukradeno, kockaju, kamatare. Zaudaraju u prolazu to dvoje, za vrijeme mjera opreza nisu nosili maske, i idu po tramvaju od čovjeka do čovjeka. Neki ljudi im daju sitan novac misleći da su humani. Takvim nepromišljenim gestama održavate prosjačenje aktualnim. Gdje će završiti taj novac? Za dječju hranu? Za lijekove? Ne, nego u džepu šefa lokalne romske bande ili potrošen na duhan i alkohol. Pogledajte si Kusturičine "Dom za vješanje" i "Crna mačka, beli mačor". Romi su majstori ulične psihologije. Kako drugačije da opstanu na ulici? Ne, uopće ne krivim Rome. Krivim Svijet koji je doveo do toga da postoji sirotinja. Dok jedan nogometaš zarađuje stotine milijuna za prenemaganje na terenu, radnik si lomi kičmu i dobiva minimalac. Nije kriv ni taj nogometaš. Kriv je Svijet. Krive su svjetske političke, poslovne i bankarske elite. Jednim ukazom vladajućih - dnevnica raste za 200%. Ne za 100%, nego za 200%. Ali onda će strukture moći imati manje novaca na raspolaganju za mažnjavanje. Nije fora da u proračunu bude milijarda Eura a svi građani siti i sretni. Kako će se svi ti političari i dužnosnici namiriti među sobom sa tričavih milijardu Eura? Pazi, mali je to novac za kitopsine. Milijardu Eura? Pfffff. Ništa to nije za njih. Oni to pojedu za jedno veče. Fora je da u proračunu bude sto milijardi a građani - koji građani? Njima ćemo dati mrvice i još neka se tuku za njih. Tragikomedija. Smijem se kroz plač. Kome? Samom sebi. Nama svima koji trpimo i šutimo dok nam ga stavljaju s leđa polupismene seljačine sa iskaznicama političkih stranaka i rođo-diplomama. Eh, da su svi hrvatski političari kao gospodin Andrej Plenković. Lako je vrijeđati ali još nisam vidio, sa intelektualnog gledišta, da mu netko ravnopravno parira u raspravi. Ni izbliza. Vidio sam sve moguće tipične neuvjerljive (re)akcije u Saboru: galamu, nasrtanje, uvrede, klevete, insinuacije. Još nisam vidio da mu netko ravnopravno parira u raspravi.

Dođem na posao. Kažem dobro jutro a ona odgovori "dob r brbr brlj o" i ponekad smrdi. Razgovor nije moguć. Jednom smo bili na kavi. Jednom. Da nije bila još jedna ženska sa nama mislim da bi se ustao i otišao na wc a izašao tek kad se ona udalji. Moram raditi osam sati sa čovjekom koji boluje od teških psihičkih poremećaja. Ali ima roditelje sa vezama u državnoj službi pa ju drže na plaći. Drže ju na plaći. Da je to samo jedan takav slučaj. Osobno znam za nekoliko. Ljudi imaju veze pa ih se drži na plaći u državnoj službi neovisno o učinku - koji varira između -10, preko 0, do najviše 1 na skali -1010. Dakle, učinak je ili negativan (rade štetu) ili malo iznad nule zato što dođu na vrijeme na posao i više ih ne vidiš i ne čuješ do kraja radnog vremena. Barem te nisu provocirali i ometali u poslu. Kao što rade oni drugi njihovi.

Trač partije su omiljena malograđanska zabava. Dođe bivša kolegica u moju novu radnu organizaciju na moje novo, drugo, netom promijenjeno radno mjesto, unutar te nove radne organizacije, i pita zašto više nisam na prvom, starom. Gle, ako te svrbi jezik - popij gorki. Ne znate za onu: znatiželja je ubila mrava? Došao mrav do nekakve rupe, može ju zaobići iz daleka ali on se nagne preko ruba, iz znatiželje, i u njoj ugleda mrav-lava koji ga proguta. Mrav-lav je kukac koji se hrani mravima. Nije puno veći od mrava ali se koristi rupom-zamkom iz koje se ni duplo veći insekt od mrava ne može izvući.

Zanimljiv je svijet kukaca. Toliko paralela vidim sa ljudima. Postoje veliki i snažni predatori, postoje lukavi predatori, postoje horde predatora a postoje male, vrijedne pčelice i mravci koji idu svojim putem, brinu svoju brigu i rade svoj posao.

"Zlatni lanac, snažno tijelo
Brza kola, u nosu bijelo! "

Opis Balkana ne može bez kriminalnog podzemlja: sportski auti, tozla oko vrata, nabildane muskulature, rječnik od 100 riječi, ožiljci, zatvorski staž, oružje zataknuto za remen jer nemaju specijalan pojas osim onih inteligentnijih. Pancirka? Još rjeđe. Neće ih metak, čuva ih Bog. Kocka, kurve, zabranjene supstance na kilotonu. Tko je glavni mafijaš na Balkanu? Onaj za kojeg nitko ne zna a obrće najviše od svih skupa.

Neki mladi spominju samo dva imena: Hitler i Escobar. Gospodo političari - imate odgovornost prema vlastitom društvu! Kako je došlo do ovoga? Možda zato jer uvijek prevladavaju partikularni, sebični interesi umjesto društvenog dobra. Ajmo se trgnut`! Ne od rakije nego od posla! Da dovedemo ove prostore u red. Sramota je da par tisuća mladih Hrvata maršira svijetom i diže ruke u nacistički pozdrav. Sramota je da se po drugim balkanskim državama događaju neprimjerene stvari, toliko morbidne da im ne želim davati medijskog prostora ni spomenom a kamoli izrekom.

Sramota je da se od mene traži da prestanem pisati. Sramota je da se zabranjuje pisana riječ jeftinim ucjenama i podvalama. No ovo je Balkan, moramo biti spremni na prljavu igru.

Vjerski fundamentalizam je posebna priča. Kad me netko pita da li vjerujem u Boga zapravo želi znati da li ja njega priznajem kao svoj autoritet. Ne Boga, nego njega, čovjeka. Jer je on Njegov predstavnik.

A ako vas stvarno zanima da li ja vjerujem u Boga evo moj odgovor:

Da ne vjerujem u Boga ne bi ujutro ustao iz kreveta jer mi se čini da je jedino Bog ono što može Svijet izbaviti od totalne propasti. Koliko je ratova, sukoba, gladi, bolesti. Želite rješenje? Poslati UN-ove ambasadore u sve siromašne zemlje na svijetu i alocirati enormna novčana sredstva u razvoj i obrazovanje. Nemoguće? Zašto? Zato jer će korporacije izgubiti jeftinu radnu snagu, test subjekte i roblje.

Znate koliko iznosi prag siromaštva na Svijetu? Otprilike 1 Euro. Toliko su svjetski centri moći odredili da je prag siromaštva. Sa toliko Oni procjenjuju da se može preživjeti. Dok istovremeno uživaju u nama nezamislivim luksuzima. Sastaju se po najskupljim svjetskim hotelima, rezidencijama i palačama, jedu, piju, ekstravagancija, dekadencija, dogovaraju strategije, vrte se trilijarde, osnivaju lože. A na Balkanu na nož, e, zbog neke sitnice. Kažu, emocije. Toliko smo glupi? Emocije? Ili alkohol, stres, neznanje, potčinjenost, zablude bića?

"Balkane moj" pjevao je Štulić pa otišao u Nizozemsku. Pokrali ga ovdje na Balkanu kaže. Odem malo istražiti. Znate koliko je bivši JT (sada pod novim imenom) plaćao Azri? 5% od ukupne zarade. To je 1% po članu benda. Nije ni čudo da je Štulić otišao. Takvih lopova ima samo na Balkanu: oderu janje do gole kože i još zastružu kosti. Zvijeri pojedu meso a ostave kosti. Ne na Balkanu, ovdje se i kosti smrve pa prodaju kao mlijeko u prahu.

Korupcija, nepotizam, ksenofobija, narko klanovi, ekstremizam, kriminal svih vrsta i oblika - ovdje i vrtni patuljci ilegalno zarađuju - ignorancija, ideologije, secesije, segregacije, konfesije, teatar apsurda, zločinačka udruživanja. Balkane moj dragi.

Balkane moj dragi, plešem kao Andy Garcia u "The Lost City", na kubansku glazbu, ne baš, pokojna diva Cesaria Evora koja mi sada pjeva sa zvučnika je sa afričkog Cabo Verde (portugalski, kreolski) ali nećemo cjepidlačiti, i tiho pjevušim stihove Jose Martija, kubanskog revolucionara i pjesnika, poznate i kao Versos Sencillos: "Para el amigo sincero que me da su mano franca. " ili, prevedeno na hrvatski, "Za iskrenog prijatelja koji mi pruži čestitu ruku. ".

Balkane moj dragi, stigao je tvoj Spasitelj: "Dođi k meni na trenutak da ti ispričam priču o malom mačetu i ružnom pačetu. Bilo jedno malo mače koje su svi šutali nogama. Bilo je i jedno ružno pače kojemu su se svi rugali. To mače i pače su isto biće. Oboje, jedno, neželjeni i zaboravljeni, gurnuti na margine društva. Odrastajući naučili su Život. Navikli su na bol i patnju, na muku i poniženje.

Ali nakon svega, to mače i pače ne mrze svoje tormentore već uzgajaju bijelu ružu - Rosa Blanca. I plešu zagrljeni dugo u noć, ljubavnici, zaljubljeni, razmjenjuju poljupce, stisnuti jedno uz drugo a vrijeme stoji i stoji. Svijet ih čeka. Jer oni su izvan stvarnosti, daleko od tuđih pogleda. Tamo gdje ih nitko ne osuđuje zbog ljubavi. Tamo gdje se dolazi samo čistog srca i iskrenih namjera.

Balkane, dođi k meni na trenutak. Ili bolje nemoj. Pun mi te k****, mili moj.