Trovanja u pasa i mačaka

Zanimljivosti

Trovanja u pasa i mačaka

Svakodnevno čitamo, čujemo ili smo svjedoci trovanju kućnih ljubimaca. Što možemo učiniti i kako ih zaštititi od posljedica toga ružnog događaja?

Otrovima su najizloženije mačke koje žive vani, ali i psi, kako oni na dvorištu tako i ljubimci koji žive u stanu. Najčešći način otrovanja je ingestijom, odnosno unošenjem hrane u organizam kroz usta. Naime, životinja se najčešće otruje izravno takozvanim mamcima, no otrovati se može i sekundarno lizanjem i uređivanjem krzna. Osim takvog načina, životinja se može otrovati i udisanjem otrova (ugljikov monoksid i spojevi sumpora). Postoje također i kontaktni otrovi (aldehidi npr. metaldehid), ali su slabije dostupni.

Otrovanje mogu izazvati različite stvari: insekticidi, pesticidi, biljke i životinje, lijekovi, kozmetika, no kod nas su najčešća otrovanja rodenticidima (otrovima za sprečavanje širenja populacije glodavaca) i organofosfatima (najčešći je tzv. pužomor). Još jedan od sve češćih prisutnih otrova je antifriz (etilen glikol).

Sva tri su otrova dostupna, jeftina i najvažnije od svega lako ih je “zakamuflirati”. Koliko god da su visokotoksični i smrtnost kod otrovanja s tim otrovima je visoka, dobra je vijest da barem za njih dva, od tri, postoji protuotrov te se pravodobnom reakcijom vlasnika i veterinara šanse za preživljavanje vašega ljubimca povećavaju.

U trovanju kućnih ljubimaca daleko su najzastupljeniji otrovi za glodavce.

Na tržištu danas postoje različite varijante tog otrova, od sporodjelujućih do onih koji izazivaju simptome neposredno nakon uzimanja. Gotovo svim otrovima iz te skupine zajedničko je da su antikoagulanti i najčešće je riječ o derivatima kumarina. Te su tvari kompetitivni inhibitori vitaminu K (vežu se na njegovo mjesto i na taj način inhibiraju oslobađanje faktora zgrušavanja krvi). Osim što sprečavaju zgrušavanje krvi, oštećuju i kapilarni endotel pa se otrovni učinak očituje i u hemoragičnoj dijatezi. Pri uzimanju anamneze i postavljanju dijagnoze, veterinarima je najveći problem činjenica da je u većini slučajeva riječ o kumulativnim otrovima koji se nakupljaju u organizmu te se njihov otrovni učinak može pojaviti tek nakon što prođe određeno vrijeme ili nakon ingestije određene doze. Iznimno, velike doze takvih otrova jednokratno unesene u organizam mogu uzrokovati akutnu vazodilataciju i pad krvnog tlaka, što za posljedicu ima smrt zbog hemodinamičnog kolapsa.

Kod takvih otrovanja klinička slika je uglavnom specifična. Kako je riječ o antikoagulansu, krvarenja su ono što dominira tom kliničkom slikom. Najčešće su to krvarenja iz nosa, usta, gingiva, anusa (krvavi proljev), ali pojavljuje se i krv u urinu i krvni podljevi u potkožju. Često je i povraćanje, a u povraćenom sadržaju bude krvi. Kako se krv ne može zgrušati, životinje najčešće krvare “u sebe”, odnosno, pojavljuju se krvarenja u gotovo svim organima, ali najčešće u plućima i abdomenu.

Da se krv nakuplja u plućima, primijetimo po otežanom disanju i ubrzanom radu srca koje pokušava nadoknaditi gubitak krvi i slabiju opskrbu organa (uključujući i pluća) kisikom. Životinje u početku imaju povišenu tjelesnu temperaturu, no kako vrijeme odmiče temperatura pada, često i znatno ispod donje granice. Sluznica im je izrazito blijeda, a životinje su onemoćale i najčešće potpuno malaksale.

Nasreću, za takva trovanja postoji specifični antidot ili protuotrov, a to je vitamin K. On dolazi u obliku ampula za injekcijsko davanje i tableta za davanje na usta. Sama terapija antidotom traje najmanje 14 dana, ali i dulje. Takvu je terapiju važno provesti jer je riječ o kumulativnom otrovu koji se sporo izlučuje iz organizma pa je liječenje potrebno sve dok se sav otrov ne izluči, kako zbog zaostalog otrova ne bi došlo do recidiva. Liječenje započinje injekcijama vitamina K, no kada se stanje stabilizira i životinja počne jesti, terapija tabletama može se nastaviti provoditi i kod kuće, naravno uz redovite kontrole. Uz protuotrov, važno je nadoknaditi i gubitak volumena krvi intravenskim davanjem tekućine i vitamina C koji primarno štiti krvne žile. Uza sve to, daje se još i antibiotik širokog spektra koji treba spriječiti eventualne sekundarne bakterijske infekcije.

Prehrana za oporavak je dijetalna i svodi se na lako probavljive proteine, ali uz dodatak malo masnoće. Naime, ako je riječ o terapiji vitaminom K koji se daje kod kuće, na usta, i koji je liposolubilni vitamin (topljiv u mastima), za njegovu resorpciju i učinkovito peroralno djelovanje potrebno je nešto masnoće.

Važno je također kontrolirati krvnu sliku i životinji barem u početku liječenja ograničiti aktivnosti kako bi se spriječile eventualne traume i moguća dodatna krvarenja.

U težim slučajevima može biti potrebna i transfuzija pune krvi, ali to će vaš veterinar odlučiti na temelju kliničke slike i krvnih nalaza.

Postavi li se dijagnoza na vrijeme i započne li se s terapijom na vrijeme, oporavak je u pravilu potpun. A u tim situacijama i sati imaju važnu ulogu.

Što može učiniti vlasnik ako posumnja ili pouzdano zna da je njegov ljubimac došao u kontakt s otrovom protiv glodavaca ili ga je pojeo?

Prvo i osnovno: kontaktirajte svog veterinara ili još bolje – odmah se uputite k njemu. Ako je od unosa otrova prošlo od dva do tri sata, može se pokušati izazvati povraćanje kako bi se spriječila ili smanjila apsorpcija unesenog otrova. Uz to, važno je što prije započeti i specifičnu i potpornu terapiju. Samo pravodobna reakcija može spasiti život vašem ljubimcu. No, primijetite li određene simptome, a niste sigurni je li i kada je životinja pojela otrov, opet je vrijeme najvažniji čimbenik. Što prije odvedite životinju veterinaru kako bi se pretragama što prije došlo do sigurne dijagnoze i započelo liječenje.

Iako su trovanja češća u mačaka, otrovati se mogu i psi na vlastitom dvorištu ili u šetnji na javnim površinama, čak i ako su na povodniku. Primijetite li da je vaša životinja nešto pojela, obvezno se javite veterinaru i pokušajte mu objasniti kako je to izgledalo ili, ako je moguće, odnesite mu da vidi. Neki otrovi su izgledom i bojom specifični i to može pomoći u određivanju vrste ili skupine otrova te načina liječenja vašeg ljubimca.

Kako za naše četveronožne prijatelje ne vrijedi pravilo da “ne guraju nos gdje mu nije mjesto”, na nama je da ih spriječimo u tome!

Tagovi: