Obitelj: zajedno ili udaljeno

Ljubav i veze

Obitelj: zajedno ili udaljeno

Današnja obitelj

Ne samo prema statističkim podacima koje pratimo, nego je dovoljno osvrnuti se oko sebe i promatrati prijatelje, poznanike i rodbinu pa ćemo primijetiti velike promjene u načinu na koji danas funkcionira obiteljski život u usporedbi s ne tako davnom prošlosti. Naime, danas ima mnogo obitelji u kojima živi samo jedan član. Takvu obitelj radije nazivamo obitelj s jednim članom nego samačkom obitelji. Iz iskustva znamo da se te riječi – samac ili samica – ne sviđaju samcima, koji ih često doživljavaju opterećujuće, pa čak i vrstom diskriminacije.

Mnogi ljudi žive u partnerskom odnosu koji nisu pravno regulirali. Takva zajednica funkcionira kao izvanbračna zajednica koja se nakon nekog vremena pred zakonom izjednačuje s bračnom zajednicom. Ako se prekida, što je čest slučaj, partneri ne idu na sud ni u centre za socijalni rad radi reguliranja međusobnih obveza. Bračne zajednice koje su sklopljene, mogla bih reći na starinski način, kratko traju pa se u nas svaki treći brak rastavlja. Rastavljeni roditelji često nastavlja­ju svoje svađe i vode besmislene ratove preko djece.

Recimo, ne mogu se dogovoriti oko toga kad će se drugi roditelj, koji ne živi s djecom, viđati s njima. Ni mnoge druge odluke koje bi roditelji trebali zajedno donositi, ne uspijevaju donijeti nego se svađaju i inate te kažnjavaju onog drugog roditelja (ne)svjesni da time kažnjavaju vlastitu djecu, (ne)svjesni da time štete samima sebi jer godinama njeguju opasne negativne emocije. Kolateralne žrtve u tom ratu mogu biti i bake i djedovi koji katkad rijetko viđaju svoje unuke, a katkad dobiju potpuno drukčiju ulogu: sav se teret nakon razvoda prenese na njih pa unuci žive s njima ili ih oni čuvaju veći dio vremena.

Rastavljeni roditelji često šalju otrovne poruke preko djece, ne dopuštaju djeci da se viđaju s drugim roditeljem, zabranjuju im da se druže s rodbinom drugog roditelja. Roditelj koji ne uspije viđati svoje dijete – uskraćuje alimentaciju. Roditelju koji ne plaća alimentaciju – uskraćuje se viđanje djeteta. Roditelji koji zasnivaju nove partnerske odnose imaju poteškoća uskladiti biološko roditeljstvo s ulogom očuha, maćehe. Nova djeca, odnosno zajedni­čka djeca s novim partnerom i djeca iz prijašnjeg braka teško se prihvaćaju. Rađaju­ se nepovjerenje, svađe, sukobi. Ljubomora koja i inače postoji među braćom, u ovakvim složenim situacijama zna biti veća. Te svađe često podjaruju roditelji s kojima djeca ne žive i koji sa strane “rješavaju” probleme zastupajući svoje biološko dijete.

Obitelji žive obično u jednoj ili dvije generacije. Rijetke su obitelji koje žive u tri i još rjeđe one u četiri generacije. To znači da odrasli uglavnom žive sami ili žive sa svojom djecom. Zbog nezaposlenosti, mnoga se djeca produženo školuju čuvajući status vječnog studenta umjesto da uđu u status nezaposlene osobe. Nije rijetko da nezaposleni sin ili kćer i u četrdesetima živi na teret svojih roditelja. Brojne su partnerske zajednice bez djece, brojne su zajednice s jednim djetetom ili dvoje djece, a vrlo rijetke s većim brojem djece. Prije polaska u školu djeca su u jaslicama i vrtićima. Kad krenu u školu, ako su imala sreće pa ih nisu još u vrti­ćkoj dobi vodili na balet ili neki sport, kreću i na brojne izvanškolske aktivnosti. Tako su školska djeca ili u školi ili na nekoj dodatnoj aktivnosti ili u krevetu, kad navečer dođu kući. Roditelji rade cijeli dan ili traže posao. Mnogi nakon posla voze djecu na različite aktivnosti.

Katkad to rade bake ili djedovi, ako su još dobrog zdravlja. Bake i djedovi, stariji umirovljenici slabijeg zdravlja, smješteni su u domove ili čekaju da budu primljeni u dom. Njihova djeca rade ili traže posao ili čuvaju njihovu unučad i nemaju vremena za brigu pa čak ni za povremene posjete svojim starim i bolesnim roditeljima. Brojni parovi koji ne uspijevaju dobiti dijete prolaze katkad dugotrajne i bolne procedure medicinski potpomognute oplodnje. Domovi za djecu koja ne žive sa svojim biološkim roditeljima su puni.

Oni koji bi htjeli postati roditelji posvojenjem djeteta, na ostvarenje svoje želje čekaju dugo, a katkad i ne uspiju posvojiti dijete jer to biološki roditelji obično ne dopuštaju. Biološki roditelji pak povremeno i rijetko posjećuju svoju djecu u domovima. Zakoni su čini se postavljeni tako da i onim roditeljima koji rijetko i nakratko posjećuju svoju djecu osiguravaju roditeljsko pravo pa oni i dalje imaju mogućnost spriječiti posvojenja svoje djece. Neki roditelji tako godinama posjećuju svoju djecu u domu i ne pristaju na posvojenje. Djeca ostaju u domu ili u udomiteljskim obiteljima, a tek rijetki sretnici dobiju nove roditelje i potpuno posvojenje. Postoji zakonska obaveza roditelja da se brinu o svojoj djeci, ali neki to rade tako da jedva formalno zadovolje te propise. Odrasla djeca koja imaju stare, bolesne ili nemoćne roditelje, također se, prema zakonu, moraju o njima brinuti, ali oni često nemaju dovoljno vremena za tu brigu. Ili se tako opravdavaju.

Često slušam kako su se odrasla djeca posvađala s roditeljima pa ne kontaktiraju. Stvarno posvađali ili jedva čekali da se posvađaju, kako se više ne bi brinuli o njima. Svakodnevno slušam i čitam tužne priče onih koji žele obitelj, a nemaju je, onih koji su imali obitelj pa su je izgubili jer nisu uspjeli riješiti neke manje ili veće razmirice, onih koji se spremaju ili su već otišli daleko, ­predaleko…, priče o zlostavljanju, o kojemu se godinama šuti, i gubljenju samopouzdanja zbog zlostavljanja (samo mali broj zlosta­vljanih bračnih partnera pobjegnu iz pakla u sigurne kuće). Nakon svega ovoga možemo se zapitati: Kakvu ulogu danas ima obitelj? Kako funkcioniraju te različite ljudske zajednice? Koliko je u njima ljubavi? Zaštite? Respekta?

Kako se dogodila tolika promjena?

Dogodile su se brojne promjene u našem okruženju. Ratne­ prilike, promjene društvenog uređenja, promjene vlasništva… Mnogi se u tim promjenama nisu snašli nego su izgubili i ono što su imali. Te su promjene utjecale na sustav vrijednosti. Naše su obitelji danas drugačije struktu­rirane i sve manje ih stvari drži na okupu. Nema više društvenog vlasništva ni zajedničke imovine. Imovina je državna ili privatna. Obitelji koje su imale zajedničku imovinu koja je nekad bila temelj rješavanja egzistencijalnih potreba, držala je takve obitelji na okupu. Danas se imovina koja se posjeduje od djedova i baka rasprodaje kako bi se priskrbilo za život, hranu, automobil ili za školovanje. Koliko god prodaja bila uspješna, ona se, pretvorena u novac, brzo “pojede” i potroši.

Prodajom imovine, rasprodajom djedovine, kako se to obično kaže, kao da se nekim nevidljivim škarama režu neke stare veze sa svojim rodnim krajem ili krajem podrijetla, odakle potječu djedovi i roditelji. Lakše je otisnuti se kad nas ondje ne čeka neka breza, šljiva, trešnja ili napola srušeni kućerak. Osim prekida sa stvarnim komadom zemlje, kuće, stana, ­ kata, prekida se, gotovo usput, i sa susjedstvom i prijateljima. Takva prodaja imovine obično se događa nakon ostavinske parnice, a katkad darovni ugovori još i za života darovatelja omoguće darovanima da krenu u prodaju.

No događa se i to da darovne ugovore i oporuke nasljednici ili oni koji bi to htjeli postati, sudski osporavaju. Više od 90 posto svih sudskih procesa u Dalmaciji vodi se zbog imovine, a više od 80 posto njih je između braće i sestara ili drugih srodnika. Oni koji su izgubili baku i djeda, čiji su roditelji u domu za starije i nemoćne, često su u svađi s braćom, tetkama ili rođacima. Osim što ne žive s njima, oni se i inače ne posjećuju, a često ne kontaktiraju niti telefonom. Vide se na sudu, i to rijetko, jer se naši sudovi sporo dogovaraju oko ročišta. A i kad se konačno sretnu, svatko sa svojim odvjetnikom, puni su nezadovoljstva i nalaze se na suprotnim stranama. Takve rasprave traju i u njima gube sve stranke.

Osim odvjetnika. Odvjetničke naknade su skupe pa kad se postupak i okonča, veliki dio dobiju odvjetnici, a u nekim slučajevima čak više nego strane koje se parniče. Što parnica duže traje, ona više razbolijeva zaraćene strane i naknade odvjetnicima su veće. Mala obitelj u tim stresnim i dugotrajnim parničenjima postaje još manja. Nitko od zaraćenih obitelji više nema bliskih rođaka s kojima se može družiti, koji će se međusobno pomagati ili zajedno slaviti obiteljske blagdane. Posvađani s braćom i rođacima, više nemaju s kime sjesti oko zajedničkog stola. Kako će se prisjetiti djetinjstva, roditelja, pune kuće, obilja veselja u dječjem smijehu, i možda onog divnog osjećaja koji smo nekad imali da je druženje s rodbinom važnije od svega materijalnoga.

Ima li još topline u našim pećima? Ili smo svi umreženi kao nesretni pojedinci u društvenim mrežama? Ima li još stola oko kojega možemo sjesti u malo širem krugu? Ili su nam dovoljni stol za jedno, dvoje, najviše troje ljudi?

Jesmo li osamljeni i sami? Osjećamo li se nesigurno i ovisno o onima koji nas takve slabe mogu lako ucijeniti i držati u šahu? Radimo li za drugoga u privatnom sektoru, osjećamo li se loše i pri samoj pomisli na to da bi nam netko mogao nešto zamjeriti i otpustiti nas? Bojimo li se kako nećemo moći podmiriti sve obveze vezane za vlastiti posao koji smo pokrenuli, da će nas suradnici izdati ili se neće dovoljno truditi na poslu jer imaju osjećaj da ne rade za sebe? Radimo li u javnom sektoru, bojimo li se hoće li doći do bolnih rezova, hoće li biti restrikcija i hoćemo li i mi morati protiv svoje volje potražiti sreću negdje drugdje, negdje gdje će nas sve podsjećati na naše rodno mjesto, a ono će biti nedosti­žno? Kako ćemo kad odemo odavde sklopiti prijateljstva ili barem poznanstva, naučiti drugi jezik ili snaći se s drugim običajima?

Imamo li mi još uvijek volje za ono najvažnije u našim životima?

Jesmo li mi još uvijek specifični po tome što i onda kad se svađamo sa širom obitelji ipak nam i šira i uža obitelj ostaju nekako posebno važne? Držimo li mi još uvijek do susjeda, poznanika i prijatelja? Ili smo se sve više odvojili od svih pa čak i od samih sebe, od svoga djetinjstva, kućnog praga, dvorišta? Mirišu li nam još uvijek, barem u sjećanju, bademi, trešnje i jabuke našeg djetinjstva? Ili nam se čini da su takvi sentimenti nešto starinsko, nazadno i nepotrebno? Povrijeđeni i uvrijeđeni zbog nepravedno podijeljene društvene imovine, zbog mobbinga, lošijeg standarda, nezaposlenosti, zbog osjećaja da je privatna imovina roditelja nepravedno raspodijeljena, zbog osjećaja da nas moralna kriza pritišće ili da je ona mnogima isprika za postupke protiv morala i protiv zdravog razuma, možemo li dalje? Jesmo li zaboravili naše stare snove? Ne znajući se nositi s teškoćama i kompliciranim ljudskim odnosima, jesmo li odlučili živjeti otuđeno i usamljeno, umorno i nezadovoljno, upravljajući samo svojim daljinskim upravljačem koji nas još jedini sluša? Dokle? Pa samo do tada dok možemo platiti struju, pretplatu i gledati stari televizor ili kupiti neki novi, jeftini, koji će nam se brže pokvariti od onoga koji smo donedavno imali.

Možemo li naći veselja u lijepom danu, u maloj šetnji, u sjećanjima u kojima čuvamo svoje najljepše uspomene? Dragi moji čitatelji, nadam se da smo se zajedno podsje­tili na to kako možemo i moramo naprijed s nadom u srcu i

toplinom u duši. Nikad ne znamo, ni vi ni ja, hoće li nas iznenada nešto osokoliti i potaknuti. Možda ćemo se sjetiti neke melodije, možda ćemo prelistati neki stari album. Album? Pa nemam ja album? ! Imate, imate… Svi mi u našem sjećanju imamo pohranjene naše uspomene, naše nade, naše želje koje se nismo usudili glasno željeti. Možda ćemo zaroniti u sebe i tu pronaći ono naše jedinstveno neponovljivo ja koje nas je sve vrijeme pratilo kroz život, mijenjalo se, a ostajalo nekako isto, ili smo mi to tako doživljavali. Tko smo? Kamo idemo i što odgovaramo na važna pitanja?

Žudimo li za ljubavi, ali zaboravljamo da su naše žudnje tako tihe, pretihe da ih ni mi sami ne čujemo? A kamoli oni oko nas. Možemo li riskirati s emocionalnim punjenjem ili ćemo radije tvrdoglavo patiti u tišini?

Kako me samo zanimaju vaši odgovori! Ako netko dade pravi odgovor, pomoći će i sebi i svima oko sebe. A što može izgubiti? Samo dio svojeg neraspoloženja, nećkanja i kolebanja!

Tagovi: