Granice tolerancije

Zanimljivosti

granice tolerancije

Vrlo često primjećujem kako ljudi sabotiraju vlastite živote!? Čudite se? I ja se čudim raširenosti te pojave. Zašto? – pitam se. Kako je to uopće moguće? Pa da, stvarno je neobično da smo tako savjesni i uporno režemo granu na kojoj sjedimo. Kopamo sebi rupu u koju upadamo. Zaista nam je stalo do nečega oko čega se ne samo ne trudimo, nego radimo upravo suprotno.

Zašto sebe sabotiramo? Zašto smo svoj neprijatelj broj 1?

Mene su ta pitanja dovela do teme o razumijevanju sebe i tolerancije prema sebi i prema drugima. A onda posebno prema čuvanju granice vlastite tolerancije. Pokušat ću to objasniti što jednostavnije i što razumljivije. Prema malom istraživanju koje sam provela na 300 ispitanika većina ljudi kad ih se pita za njihove NAJVEĆE vrijednosti navode:

  • obitelj,
  • zdravlje,
  • zrelu partnersku ljubav,
  • unutarnji sklad,
  • prijateljstvo,
  • egzistencijalnu sigurnost
  • duhovne vrijednosti,
  • posao,
  • hobi,
  • postignuće.

Ovaj popis, od prvog pojma obitelj do zadnjeg pojma postignuće, govori o deklariranim vrijednostima. Ispitane su osobe rekle da su to njihove vrijednosti, a ponašanje bi trebalo uskladiti s vrijednostima. Te se vrijednosti ne mogu niti na jedan način ostvariti bez tolerancije i razumijevanja.


Tko može ostvariti skladne, tople, brižne obiteljske odnose u kojima postoji zaštita, sigurnost i ljubav, a da pritom nema ni tolerancije ni razumijevanja?

Možda jedno određeno vrijeme i možemo postići mir u kući i dobre obiteljske odnose na netolerantnim, zapovjednim te grubim odnosima. Na početku partnerskih odnosa jedna je strana možda netolerantna prema drugoj. Onaj dio partnerskog odnosa, osoba koja trpi, u početku nije svjesna da ima posla s netolerantnom osobom. Zaljubljenost, neiskustvo, emocionalna nezrelost mogu pridonijeti da osoba ne primijeti u koga se zaljubila. Nakon što to uvidi i rasvijetli, može se prilagoditi i naviknuti, ali može i patiti, pružiti otpor, svađati se, pa i prekinuti takav odnos.

Ima također i vrlo netolerantnih roditelja. Dok je dijete malo, ono ne shvaća problem, a i kad ga shvati često je ovisno o svojim roditeljima i čini mu se da nema izbora. S vremenom se prilagodi i navikne, ali kao i kod partnerskih odnosa može patiti, pružiti otpor, svađati se pa i prekinuti takav odnos. Najgore je, što se često događa, da dijete oponaša takav roditeljski odnos te kad odraste i postane roditelj kopira takav način ponašanja. Zašto mislimo da je to najgore? Zato što se negativno i štetno ponašanje prenosi iz jedne generacije u drugu i što ga je tako duboko usađenog od ranog djetinjstva teško promijeniti.
Osobe koje su same netolerantne često biraju netolerantne osobe kao svoje autoritete pa se time obiteljska situacija još više komplicira.
S druge strane, netolerantne osobe katkad biraju, ili im prema načelu negativnog izbora jedino takve preostaju, vrlo pokorne osobe, pa i zato obiteljska situacija može biti dodatno komplicirana, a dijete kao svoj model ponašanja uči jednu ili drugu krajnost.

Zašto je za zdravlje važno da budemo tolerantni?

Netolerantne osobe kad naiđu na suprotstavljanje postaju uzbuđene i nervozne, ne podnose suprotstavljanje, ono im diže tlak, šećer, nervozu… Njihovo srce zbog ljutnje brže kuca… Normalno suprotstavljanje netolerantna osoba doživljava kao napad na sebe, kao bezobrazluk prema sebi, kao nedovoljan respekt i zbog svega toga lakše se osjeća ugroženom i lakše je pod stresom od osobe koja tolerantno gleda na drugačije mišljenje, stavove i ponašanje.

Zašto je za zrelu partnersku ljubav važno biti tolerantan? Pa mogli bismo reći da bez tolerancije nema zrele partnerske ljubavi. Naša zrelost bitno ovisi o našoj toleranciji. Zašto? Zato što je nezrela osoba netolerantna te zbog svoje netolerancije ne može sebi dopustiti, ne može podnijeti bilo kakav ustupak. Nezreloj osobi sve mora biti kako ona želi, a kad nije, a često nije, onda se ona srdi i živcira. Tko može podnijeti srditu osobu duže vrijeme? Mnogi nažalost to podnose, ali što onda imaju? Imaju jedan ružni odnos koji nije partnerska ljubav kakvu bi željeli. To je više partnerski rat koji se podnosi s većom ili manjom mukom i koji se prije ili poslije okonča šutnjom i životom na paralelan način ili razdvajanjem.

Unutarnji sklad podrazumijeva usklađenost između želja i postignuća, mirenje s neizbježnim i nošenje i rad na onome što bismo htjeli mijenjati. Ako nam se čini da nas drugi i njihovo ponašanje ometa, da smo sami sa sobom u prijeporu pa smo prema drugima i prema sebi netolerantni, teško ćemo postići sklad.

Prijateljstvo možemo definirati kroz pojam tolerancije. Prijatelj mi je onaj čije mane toleriram, a vrlinama se veselim.
Egzistencijalnu sigurnost se u ovom istraživanju odvajalo od posla. Zvuči ironično. Neki se žele egzistencijalno osigurati bez posla, primjerice udajom ili ženidbom. Ako za to nije potrebna tolerancija prema ženikovim manama – ne znam, za što jest.

Duhovne vrijednosti koje neki ističu pune su zapovijedi za tolerantnim ponašanjem. Vjerniku se zapovijeda da bude tolerantan i poštuje oca, majku, vlast, tuđu imovinu i tuđe partnerske odnose i život.
Brojni nezaposleni učinili su posao visokom vrijednosti. Mnogi zaposleni počeli su više cijeniti posao koji imaju. Ako bi nedostajalo tolerancije između te dvije skupine – stvar bi mogla otići u opasnom pravcu.
Hobi je na visokom devetom mjestu u popisu vrijednosti koje su nam najvažnije. Vjerojatno je to zbog toga što nas hobi odmara od posla koji nam je težak, stresan ili koji smo izabrali i pritom pogriješili. Možda nam je u hobiju manje potrebna tolerancija prema drugima jer rezultate našeg hobija možemo baciti ili koristiti onako kako želimo. Tu je dosta važna tolerancija prema sebi. Mogu li ja sebi priuštiti odmor, bavljenje nečim izvan svoje struke? Postignuće na različitim planovima, uspjeh u nečemu čega se dohvatimo naravno da pripada vrijednostima. Možemo li taj uspjeh postići bez tolerancije? Možemo nakratko. Ako nismo tolerantni prema svojim suradnicima ili korisnicima usluge koju pružamo, naš će uspjeh biti na kratke staze.

Mogli bismo naravno produžiti razmišljanja o ljudskim vrijednostima, kojih naravno ima još mnogo, i pokazati koliko je važno da budemo tolerantni želimo li uistinu postići neku vrijednost.
Umjesto toga idemo pogledati što je to pretjerana tolerancija i razumijevanje. Evo kakvo se sve pretjerivanje događa:

Ako je jedna osoba u bilo kakvom odnosu pretjerano tolerantna, ona šalje poruku: „Gazi, gazi, srce moje!“ Ako ne baš tako radikalno, tada možda šalje poruku: „Ma kako god se ti ponašao/la prema meni, ja ću to tolerirati. Kao što sam to i zadnji put.“ Time se ona druga strana postupno navikava na tu toleranciju i razumijevanje, pa se ohrabri i postane bahata. Osoba slobodno bude neugodna jer zna da će s druge strane naići na razumijevanje. Odnos se počinje razbolijevati kad jedna strana koja se ponaša onako kako ne bi trebala počne od svog zločestog ponašanja imati koristi. Druga strana se razbolijeva na svoj način: osjeća se sve više krivom. Umjesto da netoleranciju nazove njezinim pravim imenom, ona uzrok netolerancije počne tražiti u sebi. Sebe okrivljuje, misli da je pogriješila i da je prijekor koji joj je upućen uistinu i opravdan.

Vrlo je teško u ljudskom odnosu: obiteljskom, prijateljskom, poslovnom, rodbinskom, pravedno razlučiti je li netko uistinu nezadovoljan ili netolerantan. Teško je koji put točno znati je li netko zaslužio prijekor ili bi ponašanje prema njemu trebalo biti tolerantno. Ljudi su subjektivni i nerealni pa svoju strogost doživljavaju kao poželjnu karakteristiku čak i onda kad ona postaje rigidna, teška i kad kvari odnose. Ljudi su često lijeni, nemarni i nezainteresirani pa opravdane prijekore doživljavaju kao maltretiranje i netoleranciju. Neradnik kojeg šef upozori na odgovornost katkad neopravdano viče: „To je mobbing!“ Teško je vidjeti svoje mane, greške, krivnju. U zatvoru, pitate li zatvorenike, leže ljudi koji su bez iznimke nevini. Uvidjeti svoju pogrešku, ispričati se i ovisno o težini greške odslužiti svoju kaznu ispravan je i zdrav put koji osobe ne razbolijeva nego ozdravljuje.
Za procjenjivanje međusobnog ponašanja često je potrebna pomoć treće, objektivne osobe. Osobe od povjerenja. Katkad je za izlazak iz dileme tko je bio kriv, tko je bio (ne)tolerantan potreban katalizator – neka stručna osoba. Za pravne stvari – pravnik, za psihološke probleme – psiholog, za zdravstvene probleme – liječnik.

Naravno da radna kultura, običaji u nekoj sredini, bitno određuju što je normalna tolerancija, što strogost, a što je okrutnost. Bulling i mobbing su novi pojmovi koji pokušavaju obuhvatiti pretjerano neugodne vršnjačke i radne odnose. Obiteljsko maltretiranje također ulazi u ovu temu: s jedne je strane nasilnik u obitelji, a s druge osoba koja dugo vremena ne prepoznaje nedostatak tolerancije i nasilništvo. U prethodnoj generaciji se poneki šamar smatrao dobrodošlom metodom odgoja pa se takvo ponašanje ne samo toleriralo nego i preporučivalo. Danas se to smatra zlostavljanjem. Ni roditelji, ni učitelji, ni treneri, pa ni voditelji dramskog ili sportskog ansambla, odnosno tima, ne mogu nekažnjeno biti netolerantni.

Toleranciju moramo razumjeti kao dobrodošlo ponašanje prema tolerantnima. Biti tolerantan prema netolerantnima je štetno. Ne treba podržavati druge u njihovoj netoleranciji jer smo na taj način suučesnici te netolerancije. U zajednici, bila ona uža obitelj, šira rodbina, susjedstvo, prijatelji, kolege na poslu ili ljudi s kojima trenutačno zajedno živimo u nekoj ustanovi, bolnici, domu, toplicama…, svatko mora pridonositi zajednici radi sebe i radi drugih.

Netolerantna osoba ugrožava svoje i tuđe zdravlje. Zdravo suprotstavljanje i postavljanje granica je poželjno i smireno asertivno ponašanje. Naći pravu mjeru toleriranja i opraštanja, nasuprot zahtjevima da prestane nepoželjno ponašanje je mjera psihičkog zdravlja. Jedan ekstrem je kontrolirajući subjekt, a drugi ekstrem je onaj koji popušta i tako izgubi sebe. Život u zajednici je često nužan kompromis između ta dva ekstrema koji zdravi, normalni i dobronamjerni ljudi nađu u međusobnom odnosu.

Toleriramo u skladu sa svojim običajima i svojom kulturom. Onaj koji bi bio strog roditelj, šef ili učitelj lakše tolerira strogog roditelja šefa ili učitelja. Poistovjećuje se s njim, pa kad se nađe u toj ulozi i sam nastavlja naučenu strogost. I obratno: onaj kojemu se tolerira mnogo toga i sam postaje pretjerano tolerantan kad dođe u priliku. Osim ta dva tipična slučaja, u životu susrećemo različite varijante i kombinacije.

Svi smo mi pozvani da razmislimo o svojoj toleranciji.
Je li prevelika? Ili premala? Proizlazi li iz našeg uvjerenja ili iz slabosti i lijenosti? Ako sami ne znamo odgovore, reći će nam oni oko nas, ako smo ih spremni čuti.