Od čega se radi plastika

Kada je nastala plastika?

Pogledamo li oko sebe, u svojoj blizini možemo vidjeti barem jedan plastični predmet. Bilo da se radi o boci vode, slušalici za mobilni telefon ili vrećici za kupnju, plastični predmeti su svuda oko nas. Što je plastika? Tko je izumio plastiku i zašto je postala toliko popularna? Za razumijevanje priče o plastici najbolje je krenuti od činjenice da je riječ o riječi grčkog podrijetla koja se odnosi na "ono što se može oblikovati". Plastika je sinonim za praktičnost, dostupnost, nisku cijenu, ali i najveći ekološki problem. Budući da spada u najteže razgradive materijale, predstavlja najveći problem s ekološkog gledišta. Prva istraživanja ovog izuma započela su 1860. Alexander Parkes, engleski kemičar i izumitelj smatra se začetnikom plastičnih materijala. Proizveo je čvrstu masu koja se mogla oblikovati zagrijavanjem i nazvana je Parkesin, mješavina nitroceluloze, alkohola i kamfora. Godine 1862. Parkes je svoj izum predstavio svijetu na Velikoj međunarodnoj izložbi 1862. godine. Zbog visokih troškova proizvodnje materijal dobiven iz ove smjese nije bio komercijalan. Nekoliko godina kasnije, američki izumitelj John Wesley Hyatt poboljšao je materijal koji je prethodno razvio Parker u jeftiniji proizvod celuloid 1869. godine, koji se smatra prvom plastikom kakvu danas poznajemo.

Od čega se radi plastika

Plastika je materijal koji u mnogim sektorima zamjenjuje drvo, staklo, metale, jer ima veliku čvrstoću, lakši je za transport, izdržljiviji je i jeftiniji kao sirovina. Odnosi se na sintetske i polusintetske materijale proizvedene od polimera petrokemijskog podrijetla. Ove umjetne materijale moguće je omekšati toplinom ili pritiskom, ali i oblikovati različitim metodama. Međutim, u prirodi se sporo razgrađuje, što dovodi do zagađenja i ekoloških problema uzrokovanih nakupljanjem rabljenih plastičnih proizvoda. Različite vrste plastike klasificiraju se na temelju kemijske strukture polimera, mehaničkog ponašanja, lakoće i primjene. Tehnologija prerade plastike jedan je od najvažnijih čimbenika u proizvodnji visokokvalitetnih plastičnih formi, čije su karakteristike fleksibilnost, krutost, neprozirnost, teška topljivost zbog djelovanja vatre. Sve to čini ovu sirovinu idealnom za razne nemene na tržištu. Vrste plastike koje se najčešće koriste uključuju polietilen, polipropilen i polietilen tereftalat i polistiren. Uobičajene vrste plastike uključuju sljedeće: polietilen (PE); polipropilen (PP), polistiren (PS), poliamid (PA), polietilen tereftalat (PET), polivinil klorid (PVC). Polietilen tereftalat (PET) koristi se kao sirovina u industriji pića za proizvodnju boca, zatim za pakiranje kozmetičkih proizvoda, kao i za proizvode za čišćenje. Inače, danas se najviše koristi PET plastika, a proizvodi od ovog materijala čine većinu tržišta.

Plastika, prednosti i mane

Koje su prednosti i nedostaci plastičnih proizvoda? Svestranost koju nudi plastika dovela je do promjena u potrošnji, ali i u životnim stilovima ljudi. Jedan od ključnih aspekata koji je zaslužan za široku upotrebu plastike je ekonomičnost, jer je danas od ovog materijala moguće izraditi najrazličitije predmete, po niskim cijenama, što je puno dostupnije stanovništvu. Općenito, plastika je materijal bez kojeg je danas teško zamisliti život modernog čovjeka. Glavne prednosti su to što je lagan i izdržljiv, što ga čini savršenim materijalom za pakiranje, skladištenje i transport. Praktikuje se za pakiranje boca za bilje, zatim osjetljivih proizvoda i slično. Uporaba plastičnih proizvoda s godinama dobiva sve više prostora. Kao primjer možemo navesti automobilsku industriju, zatim građevinski sektor, elektronsku industriju, sektor obrane, sektor zdravstva itd. No unatoč svim prednostima, šteta koju uzrokuje prirodi je ogromna. Plastični otpad ostaje u prirodi jer su mu potrebne stotine godina da se razgradi. Onečišćenje okoliša plastikom nešto je što često možemo vidjeti, posebice u morima i oceanima. Stoga je recikliranje plastike nužan korak koji uključuje prikupljanje, razvrstavanje i ponovnu obradu korištene plastike. Zatim slijedi postupak daljnjeg odvajanja, mljevenja, ponovne obrade, a potom i upotrebe u obliku proizvoda. Ovakav postupak je prihvatljiv, jer samo adekvatan ekološki pristup pomaže smanjenju štetnog utjecaja plastike na okoliš.