Fenomenologija patološkog kocknaja

Zanimljivosti

Fenomenologija patološkog kocknaja

Posljednjih dvadesetak godina, nakon liberalizacije tržišta igara na sreću i ukidanja dotadašnjeg monopola državne lutrije na priređivanje igara, došlo je do nagle ponude igara na sreću na tržištu, uključivanja u igru velikog dijela stanovništva svih dobi, a nakon nekoliko godina i do prave epidemije problema povezanih s patološkim kockanjem.

Definirajući kockarsku igru kao oblik zabave za koju kockar plaća određenu cijenu te iz koje država crpi resurse za popunjavanje proračuna, ali i financiranje određenih općedruštveno korisnih aktivnosti (tretman droga, pomoć invalidima, veteranima…), zakonodavac nije bio osviješten, a kamoli educiran o svim aspektima Pandorine kutije koju otvara i zapravo je vidio samo dohodovnu stranu. A ona, treba priznati, nije mala. U jednom je trenutku promet industrije igara na sreću iznosio i više od deset milijardi kuna godišnje. Onu drugu stranu medalje, nažalost, vidjeli su isključivo članovi najuže obitelji patoloških kockara i uži krug prevarenih prijatelja te stručnjaka za psihološku pomoć kojima su se eventualno obraćali.

Struka kockanje dijeli u nekoliko kategorija:

  • društveno kockanje kao oblik igre koji služi isključivo za razonodu i zabavu u slobodno vrijeme, uz simboličan ulog i limitiran gubitak ili dobitak
  • ozbiljno društveno kockanje gdje kockari pronalaze u hazardnim igrama osnovni oblik zabave, sve slobodno vrijeme provode u kockanju te se drže unaprijed određenih eventualnih gubitaka
  • problematično kockanje kao način kockanja koji okupira najveći dio slobodnog vremena, uz nekontrolirani ulog, nemogućnost limitiranja dobitka ili gubitka te kompulzivnu želju za povratom izgubljenog uloga
  • patološko kockanje kao kompulzivna potreba za kockanjem bez ikakvog limita i kontrole, na štetu većine ostalih životnih aktivnosti.

Uz te, poznate su još dvije kategorije kockara, profesionalni kockari kojima je kocka zanat i glavni izvor prihoda, te imaju uglavnom sačuvanu kontrolu nad visinom dobivenog ili izgubljenog novca, i varalice, u osnovi osobe s disocijalnim poremećajem osobnosti.

Interes države kao regulatora tržišta, ali i kao poslodavca jest imati u igri upravo one kockare koji u kockarnicu (ili u kladionicu) odlaze s unaprijed donesenom odlukom da će za zabavu platiti određenu cijenu, odnosno one koji pripadaju navedenoj dimenziji društvenog kockanja. Ipak, iskustva zemalja koja su znatno prije nas regulirala tržište upozoravaju na to da otprilike 5 posto svih igrača na tržištu razvija rizično kockanje, a od 1 do 2 posto i patološko kockanje.

Prema procjenama iz zemalja zapadne Europe, a u nedostatku pouzdanijih podataka o hrvatskom uzorku, procjenjujemo kako u Hrvatskoj imamo blizu 50 000 patoloških kockara i više od 200 000 rizičnih kockara. Premda su navedene procjene izazivale nevjericu kod prvih objavljivanja u javnosti i medijima, prva relevantna, znanstveno utvrđena istraživanja tima dr. sc. Nevena Ricijaša s Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta, a rađena na uzorku hrvatskih srednjoškolaca, pokazala su da je taj problem među školarcima čak i zastupljeniji nego među njihovim europskim vršnjacima. Prva istraživanja na hrvatskom uzorku upozoravaju na to da je taj problem više zastupljen među školarcima nego među školarkama, a postoje i razlike u odabiru igara. Mladići preferiraju automate i kladionice, a djevojke lutrijske igre. To istraživanje upozorava i na to da je zakonski regulirana zabrana o dostupnosti igara na sreću u RH maloljetnicima samo mrtvo slovo na papiru.

Problem kockanja, nakon liberalizacije tržišta igara na sreću, u Hrvatskoj je posljednjih desetak godina u zamahu dok je u europskim zemljana prisutan godinama. S jedne strane, broj ovisnika u Hrvatskoj mogao bi biti nešto manji u usporedbi s tim zemljama, jer je za razvoj ovisnosti ipak potrebno neko vrijeme. Stoga bi za sada u Hrvatskoj trebao biti još uvijek manji broj ovisnika. S druge strane, s obzirom na nedovoljno regulirano, “divlje” tranzicijsko tržište i anomično društvo, očekuje se snažniji adiktivni potencijal tržišta igara na sreću. Dosadašnji izostanak koncepta odgovornog priređivanja igara na sreću dodatno je potencirao brži razvoj rizičnog kockanja i ovisnosti kod igranja na sreću.

Približno jedna trećina osoba s patološkim kockanjem su žene, koje su sklonije depresiji i kockanju kao načinu bijega od stvarnosti. Istodobno, žene se znatno manje javljaju za pomoć i manje sudjeluju u programima pomoći ili samopomoći. Objašnjenje za to nalazimo u društvenoj stigmi koja prati kockanje, posebice kad je riječ o ženama koje kockaju. U Hrvatskoj raste broj maloljetnih i mlađih punoljetnih osoba koje se klade ili posjećuju automat-klubove, koje igrajući igre na sreću stvaraju i subkulture ponašanja povezane s kockanjem. Žene i odrasli muškarci znatnije su zastupljeni u sferi casino kockanja.

Diferencijalno dijagnostički u postavljanju dijagnoze kompulzivnog kockanja uvijek treba misliti na afektivni bipolarni ili unipolarni poremećaj (depresivno-manični poremećaj), psihotični poremećaj i opsesivno-kompulzivni poremećaj. Isto tako, veliki broj psihičkih poremećaja može pratiti patološko kockanje, a najučestaliji su zloupotreba alkohola i drugih sredstava ovisnosti, anksiozni poremećaji, afektivni poremećaji, poremećaji deficita pažnje i hiperaktivnost, poremećaji ličnosti, posebice narcistički i antisocijalni poremećaj ličnosti.

Uz patološko kockanje u komorbiditetu najčešće se pojavljuju bolesti ovisnosti (o duhanu od 60 do 85 posto, alkoholu od 45 do 55 posto, ostalim sredstvima 40 posto), zatim anksiozni poremećaji, opsesivno-kompulzivni poremećaj i socijalna fobija (od 10 do 35 posto), depresija (od 70 do 80 posto) te hiperaktivni poremećaj pozornosti
(30 posto – do tri puta češći nego u općoj populaciji). Neki od poremećaja osobnosti pojavljuje se u od 20 do 90 posto slučajeva patološkog kockanja, a antisocijalni poremećaj u oko 14 posto slučajeva.

Postoje brojne teorije koje pokušavaju objasniti uzrok patološkog kockanja.

To su, među ostalim, klasične analitičke teorije koje se protežu do Freuda i sugeriraju da kompulzivni kockari imaju nesvjesnu želju da gube pa kockaju kako bi se riješili nesvjesne krivnje ili imaju nesvjesnu potrebu za doživljavanjem kazne, što je u podlozi depresije. Psihodinamski, izražavanje seksualnih i agresivnih nagona sublimira se kockanjem. Psihoanalitičke teorije ga pripisuju i karakteru i sugeriraju da su patološki kockari narcističke ličnosti čije ih grandiozne i omnipotentne fantazije dovode do uvjerenja kako mogu kontrolirati događaje i čak predvidjeti njihov ishod.

Vođena kompulzijom za kockanjem, gdje dobitak služi samo kao racionalizacija, kockarova volja srlja uvijek iznova topeći se u mazohističkoj gratifikaciji sigurnoga gubitka. Neprevladani kompleksi iz djetinjstva pridonose razvoju opsesivno-kompulzivne osobnosti, koja ventil za pražnjenje anksioznosti pronalazi u sferi kockanja projicirajući krivnju za neuspjeh na “lošu sreću”, te tako rješava otprije nagomilani osjećaj krivnje. Gubici na kocki zadovoljavaju potrebu neurotske strukture osobnosti za kažnjavanjem i zadovoljavanjem osjećaja krivnje, te time djelomično i barem privremeno reduciraju nagomilanu anksioznost.

Behaviorističke teorije vide kockanje kao maladaptivno ponašanje, a kognitivne hipoteze usmjerene su na brojne pogreške percepcije koje remete mjesto kontrole.

Jasno je da su nastanku problema povezanih s patološkim kockanjem u RH pridonijeli i razni socijalni utjecaji, među kojima je možda najvažniji utjecaj tranzicijom tržišta i anomijom društva izmijenjen sustav društvenih vrijednosti, koji je i krivac da mladi i mlađi odrasli ljudi često gube strpljenje te umjesto da planiraju život prema načelu odgođenog zadovoljstva, u nedostatku samopouzdanja i strpljenja igraju na “sve ili ništa” projicirajući veći dio krivnje na nedostatak sreće ili pak društvo. A upravo taj način gledanja na vlastiti problem karakterizira patološkog kockara.

Patološki kockar nikad ne vidi sebe kao problem, već samo nedostatak sreće u igri.

Isto tako, on je u pravilu egoistična osoba, usmjerena isključivo na sebe i svoja zadovoljstva, emocionalno, često i kognitivno ispražnjena, karakterno promijenjena, spremna prevariti sve oko sebe kako bi umaknula odgovornosti za pronevjeren novac i iznevjereno povjerenje, makar na jedan dan. On zakazuje na svim bitnim životnim poljima, a jedina obrana mu je iritirajuća bezosjećajnost, površna galantnost te često i teatralna prijetnja suicidom kada se nađe pred nepremostivim financijskim obvezama. Ipak, moramo znati da prijetnju suicidom kod patoloških kockara uvijek treba ozbiljno razmotriti, jer je poznato da više od polovine kockara bar jedanput u životu ozbiljno pomisli na suicid, a 20 posto ga i pokuša.

U obiteljima u kojima ima patoloških kockara posljednjih se godina susrećemo sa sve većim brojem raspadnutih brakova, obiteljskim nasiljem, pronevjerama društvenog novca, oružanim pljačkama.

Donedavno su manja razbojstva bila uglavnom vezana za ovisnike o drogama, dok ih danas sve više nalazimo u patoloških kockara.

Unatoč epidemiji problema i poremećaja povezanih s patološkim kockanjem, zdravstveni sustav, ni državni ni privatni, nije uspio stvoriti sustavan program tretmana patološkog kockanja, ni preventivno niti u obliku liječenja i rehabilitacije. Razloga za nesnalaženje sustava ima nekoliko, od neiskustva na području rada s ovisnicima, nedostatka empatije za ovisnike, što je nažalost često i s ovisnicima o psihoaktivnim sredstvima, do nedostatka društvene volje da se investiraju financijska i kadrovska sredstva na tom području.

Suočavajući se s povećanim pritiskom patoloških kockara i njihovih obitelji u traženju pomoći i tretmana, prije pet godina pokrenuo sam zajedno s nekoliko kolega prve obiteljske grupe patoloških kockara u Zagrebu, te do današnjeg dana djeluje šest klubova, koji su i ogledni model tretmana patoloških kockara. Uz tih šest grupa, postoje i dvije grupe u Rijeci. Nažalost, to je premalo, pogotovo zato što sve veći broj kockara dolazi tražiti pomoć. Upravo stoga predviđamo financijsko i kadrovsko osnaživanje multidisciplinarnih timova pri županijskim Zavodima za mentalno zdravlje i bolesti ovisnosti, koji bi preuzeli veći dio obveze provođenja tretmana.

Uz širenje mreže timova za tretman patoloških kockara, važna je i podrška uspostavi sustava, tzv. odgovornog priređivanja igara na sreću, čemu se prema zakonskoj legislativi trebaju odazvati svi priređivači u Republici Hrvatskoj. Jedan od oblika dosadašnje suradnje na planu provođenja odgovornog priređivanja igara na sreću između liječničke struke i priređivača jest i HELP telefon za ovisnike o kockanju, koji je uspostavljen u suradnji s određenim institucijama. Upravo je taj za korisnike besplatan telefon bio prvi kontakt i početak liječenja i rehabilitacije ovisnika o kockanju.

Svi skupa, poučeni iskustvima proteklih godina i suočeni s problemima i poremećajima povezanim s patološkim kockanjem, konačno smo osposobljeni i voljni poduzeti kvalitetne mjere kako bi igra ostala igra, a ovisnost i patologija kockanja bili svedeni na minimum. Suradnja na tom zadatku obveza je zdravstvenog sustava, industrije kocke i same države.

Tagovi: