Emocionalna ucjena – sve češći problem u vezi i braku

Ljubav i veze

emocionalna ucjena

Emocije su srž života. Emocionalna ucjena je zloupotreba emocija jer se emocije koriste da se njima prijeti. Emocije, umjesto da budu darovi koje jedni drugima dajemo, postaju prijetnja i oružje.

Kako? Lako, uz pomoć riječi ako i zle namjere koja iza nje stoji unaprijed najavljujemo nekome kako ćemo se emocionalno osjećati ne dobijemo li što želimo. Zašto najavljujemo? Zato da nekoga spriječimo da učini to što namjerava učiniti.

Kako mi znamo da ćemo se tako osjećati? Istina – ne znamo točno. Osjećaje je teško ili nemoguće kontrolirati. Ako želimo nešto kontrolirati, to je samo naše ponašanje. Lakše je kontrolirati verbalno nego neverbalno ponašanje. Zato katkad riječima kažemo jedno, a mimikom i tijelom drugo. Sami smo sa sobom u sukobu pa nas vlastito tijelo izda i kaže istinu.


U slučaju emocionalne ucjene već smo na verbalnom planu sami sa sobom u sukobu. Pokažimo neke primjere (verbalne) emocionalne ucjene u nekim važnim odnosima pa će nam biti jasna njezina bitna kontradikcija.

Kod emocionalne ucjene ucjenjivači se koriste indirektnim predbacivanjima, osudama, lekcijama i savjetima koje nitko nije tražio; skrivenom kritikom, tj. suptilnim insinuacijama, prikrivenim naredbama, izigravanjem žrtve, otvorenim diktatorskim naredbama. Svi ti oblici ucjene otkrivaju ucjenjivača kao neiskrenu i manipulativnu osobu koja svoj interes stavlja ispred interesa onoga koga se ucjenjuje.

Što je to emocionalna ucjena u partnerskim odnosima?

Kad ja nekoga ljubim – drhtim i na samu pomisao njegova imena. Kad ja nekoga ljubim – ja se i u snu njemu smiješim. Kad ja nekoga ljubim – meni je svaka prilika da ga pogledam zadovoljstvo. Kad ja nekoga ljubim – onda su njegove pozitivne emocije i za mene posebno zadovoljstvo. Kad ja nekog ljubim – onda sam žalosna, ako je on žalostan ili ako ima neku drugu negativnu emociju.

A sad pogledajte dobro.

Ja te ljubim, ali te emocionalno ucjenjujem!

Govorim, ti:

Ako ti danas odeš na utakmicu, na Sljeme, kartati s dečkima ili u posjet svojoj bolesnoj baki – ja ću ostati kod kuće sam/sama k’o pas i ja ću tebi plakati.

Budući da smo ti i ja u emocionalnom odnosu, moje će se suze, po sistemu spojenih posuda, preliti i kod tebe. I onda ćeš i ti biti tužan. A ako ne budeš tužan to samo znači da mi nismo spojene posude kao što si govorio. Ti si, dakle meni lagao. I ja ću onda biti ljuta na tebe. A kad sam ja ljuta na tebe, onda ja tebi ne dajem svoju ljubav i pažnju nego ti je uskraćujem. Kad ja tebi uskratim svoju ljubav i pažnju, kad ti ne dajem pusu, kad te ne milujem, ma ni toplim pogledom, ti se osjećaš loše. Ti si kažnjen, ti si žalostan. Možda se osjećaš odbačenim, možda se osjećaš povrijeđenim. A ja se, kad vidim da si ti tužan ili povrijeđen – radujem. I kažem: tako mu i treba. Kad je između mene i bolesne babe izabrao babu.

Kako to ja njega ljubim kad mu se svetim kad on učini nešto na što ga njegove emocije i osjećaj dužnosti sile.

Kako da se ja osjećam dobro kad je netko pokraj mene, onaj do koga mi je stalo – žalostan.

Emocije zaista ne možemo kontrolirati. Mi to znamo jer to osjećamo: srce nam drhti, misli se usredotočuju, sve nas asocira na voljenu osobu, sve nas vodi prema onome u koga smo se zaljubili. Možemo li mi sebi reći – nemoj misliti na dragu osobu? Ne možemo. Mi samo možemo to čuvati kao tajnu, ne govoriti nikome, ne poduzimati ništa. Možda ćemo, ali tek poslije nekog vremena suzbiti, zatomiti izvorni osjećaj. A on je sam po sebi pozitivan.

Sreća naša ako smo se usudili pokazati svoju pozitivnu iskrenu emociju. Ako smo riskirali. Sreća je još veća ako nam se te pozitivne emocije vraćaju u ogledalu lica kojeg ljubimo.

Ponašanje dakle možemo kontrolirati, ali emocije ne.

Utješne i dobronamjerne riječi koje nas nagovaraju da kontroliramo emocije su neučinkovite. Nije on za tebe. Pusti ga. Zaboravi ga. To ne uspijeva. Možemo ga jedino ne nazivati, ne slati mu poruke mobitelom i ne zatrpavati ga mailovima. Ali ono što osjećamo, ne mogu ni naše riječi niti riječi dobronamjernih ljudi iz naše okoline promijeniti.

Kad nam se dogodi zaljubljenost, katkad kao grom iz vedra neba, katkad kao blaga kišica koja kap po kap pada na naše lice i polako ga umiva, pere, glača, mijenja, tada u trenutku pomislimo da znamo što nas to mije. Veliki William Shakespeare bi rekao: “Da kažem da si poput ljetnog dana?” (Shall I compare thee to a summer’s day?) A mi pomislimo nešto slično pa posumnjamo pa shvatimo: da – dogodilo se. Jesam li ja to znao, htio, planirao, kontrolirao? Ili znala, htjela…? Ma ne, zaljubljenost se dogodi.

Zašto vam to dragi moji čitatelji toliko dugo objašnjavam? Zbog ovoga zaključka koji slijedi: Ako se emocije ne mogu kontrolirati – one su slobodne.

Ako ja volim ići u šetnju danas po ovom lijepom sunčanom danu, tko to mene toliko voli da me u tome sprečava? Ono što ja volim, ja ću voljeti i ako me se spriječi. Sprečavanje se može odnositi samo na to hoću li ja na svojim nogama ići u šetnju. To da ću ja šetnju željeti u svojoj glavi – to niti jedna zabrana ne može spriječiti.

Pa zašto me onda netko tko me voli želi u tome spriječiti? I to me ne pokušava spriječiti onako kako se normalno sprečava ljude koje volimo – molbom.

Dakle, ljudima koje volimo predlažemo i molimo ih, a ne sprečavamo ih. Ili ih uopće ne sprečavamo, ni molbom ni protuprijedlogom. Nego ih puštamo da slobodno pokazuju svoje emocije.

Zašto bih ja, čak i ako dobro pogađam, a nikada nisam sasvim sigurna, bila žalosna ako ti prošećeš. Ljubavi moja, ti si slobodan da voliš ono što ti voliš: sebe, Sljeme, Jarun, prijatelje, pa tako i mene. Ako sam ti ja neka obveza, koju voliš zbog straha od ružne scene, tada to nije ljubav. Ako se ti moraš odreći nečega pod pritiskom jer ću ti ja svojim suzama i svojom ljutnjom zagorčati život, o kakvoj mi to ljubavi uopće govorimo? Pa to je drveno željezo!

Ljubavi moja, ti si i mene zavolio u slobodi svojih emocija. Zašto onda to čudo, to blago koje smo našli, pokvariti i zatrpati.

Nažalost život će nam donijeti neke suze i neke ljutnje, pa ćemo se s njima morati nositi. Zašto jedno drugome povećavati ucjenama taj teret negativnih emocija? Ako to činimo zdušno, uskoro od naše ljubavi neće ostati ništa.

Kad ne ostane ništa, možda ćemo se sjetiti lažnog opravdanja da smo se voljeli prejako. Ne, nismo se znali voljeti ako smo se emocionalno ucjenjivali.

Što je to emocionalna ucjena u drugim odnosima?

Sigurno svatko zna koliko je majka tužna kad njezina slatka djevojčica ili njezin sinčić plaču. Kad majka vidi da joj dijete plače, ona nastoji nešto poduzeti. Ona ga svim silama pokušava utješiti. Miluje ga, ljubi, uzima u krilo, ljulja, pjevuši mu, daje mu hranu, doji ga ili žuri s pripremom nečega finoga i slatkog… ovisno o dobi djeteta i okolnostima.

Katkad dijete plače jer mu je majka nešto zabranila. Kako majku taj plač pogađa, ona pokušava utješiti dijete, daje djetetu kakav nadomjestak, duda je naprimjer nadomjestak za slatku i toplu hranu koju majka nosi u sebi.

Katkad majka ne daje nadomjestak, nego mijenja odluku. Ono što je maločas zabranjivala, sada dopušta, jer nakon suza koje su joj teško pale pokušava utješiti i sebe i dijete. Majka mijenja odluku jer joj je tako lakše. Ona odustaje od svoje uloge podučavanja i novim ponašanjem na prvo mjesto stavlja zaštitu od loših emocija.

Ali od loših se emocija ne možemo uvijek i pod svaku cijenu zaštititi!

Ako je vrijeme za spavanje, pa majka šalje dijete da legne i zaspi i pritom dobro vodi računa o njegovu zdravlju i potrebama, ona ne treba, čak ne smije odustati od svoje odluke.

Jedan je dječačić govorio svojoj mami: mama, mama, ne boli ni šišanje ni injekcija, samo spavanje boli. Koristeći se pričicom koju su njih dvoje čitali navečer, htio je mami objasniti zašto on navečer ne želi ići spavati. U pričici je bio jedan mali praščić kojega je svašta boljelo i sve mu je smetalo. Dječačić je prozreo tog praščića i shvatio da stvari zapravo stoje drukčije.

Dakle, čak i u tom nježnom protivljenju, literarno obrazloženom, u priči koja bi s majčinog stajališta zapravo trebala biti uspavanka, a sa stajališta djeteta argument za suprotstavljanje u kojemu nema emocionalne ucjene – ne bi trebalo biti popuštanja.

Iako možda spavanje uistinu boli, dobro je ići spavati jer je spavanje ljekovita potreba organizma. To majka zna i ne smije zaboraviti. To dijete ne zna jer ne razumije sve posljedice odgađanja sna i muke ustajanja nakon prekratkog spavanja.

Kako dijete nauči emocionalno ucjenjivati svoju majku?

Bistro dijete – prije, a ono malo sporije – kasnije uoči da se majka žalosti kad ono plače pa nauči da plačem može mijenjati majčine odluke. Ono ne zna zašto majka donosi takve odluke. Njegova želja da te odluke promijeni je temeljena na zadovoljavanju svoje trenutačne potrebe. Kud će ga to poslije odvesti, dijete to ne zna.

Ali majka bi to mogla znati! Kako će njezino dijete živjeti poslije ako bude naučilo da može izbjeći svaku neugodnost tako da ucjenjuje svojim emocijama. Dijete ne kaže majci što želi nego plačem ucjenjuje. Majka popušta toj ucjeni. Dijete shvaća da je ucjena plačem korisno ponašanje i nastavi se tako ponašati.

U jednoj seriji koju ovih dana možemo gledati (znam da mnogi od vas ne vole sapunice, ali i u sapunicama čovjek može nešto naučiti), vidimo jednu nesretnu djevojku koju su roditelji namjerno razmazili. Namjerno? Ne mogu vjerovati. I ona je sad nesretna jer ono što ona sada kao mlada razmažena žena traži od drugih, ne može dobiti. Oni nisu odlučili namjerno je razmaziti. Možda su i njih njihovi roditelji, namjerno ili slučajno, razmazili pa oni žele da bude onako kako su oni navikli – sve po njihovu.

Suze koje je u djetinjstvu ronila ta djevojka kao lažne suze da dobije ono što joj ne treba, samo ona nije znala da joj to ne treba, sada roni kao prave suze.

Ništa nije onako kako su joj roditelji svojim pretjeranim ponašanjem pokazali. I nitko nije onakav prema njoj kako bi to ona željela pa čak više niti njezini roditelji nisu takvi kakvi su bili dok im je ona bila nova igračka. Ona je i njima, kad je odrasla, kad su narasle njezine želje, a okolnosti se promijenile sada teška i čak od roditelja dobiva, gle užasa – pljusku: Pljusku dlanom, zakašnjeli pokušaj da se djevojku urazumi. A gdje su bili kad je grmjelo? Gdje su bili kad je trebalo napraviti ispravne obrasce ponašanja?

Često se manipulatori koriste emocionalnom ucjenom da bi postigli svoju svrhu. Oni time postaju ne samo emocionalni ucjenjivači nego zapravo zlostavljači – Emocionalna ucjena oblik je zlostavljanja. Oni koji trpe emocionalno ucjenjivanje, tj. zlostavljanje, postaju žrtve. Najžalosnije od svega je to da oni koji trpe emocionalno ucjenjivanje, kao jedan od oblika zlostavljanja, nesvjesno i sami postaju ucjenjivači. Oni koji se naviknu na obrazac ponašanja koji uključuje emocionalno ucjenjivanje počnu ga primjenjivati kao svoj obrazac.

Emocionalnim ucjenjivanjem pokušava se dobiti još ustupaka. Kad se ustupci dobiju, apetiti onih koji ih dobivaju samo rastu. Zašto? Zato što, slikovito govoreći, ucjenjivači imaju rupu u svome srcu. I to rupu bez dna. Takvu se rupu ne može ispuniti. Ako se osoba navikne dobivati od drugih ono što joj treba i to još emocionalnom ucjenom, ona te svoje zahtjeve u pravilu povećava. Ucjenjivani je kriv ako ne posluša. Zlostavljač pretvara zlostavljanoga u zlostavljača tako što ga okrivljuje za situaciju. Sve bi bilo u redu samo da ti… Ovako me mučiš i tjeraš u bolest, u nesreću, u grob! Ti si kriv što ja nisam sretna! Tko bi se dobro osjećao s takvom krivnjom na leđima.

Pa možda nije čudno da se onda pokuša riješiti takvog tereta prebacujući ga na drugoga. Nisam ja kriv/kriva – kriv je netko drugi. A taj drugi ne bude lijen – nego širi epidemiju emocionalne ucjene dalje i prebacuje krivnju na nekoga trećega.

Čini vam se strašno? Pa jest strašno. Moramo prestati s time. Opasna je ta epidemija.

Emocionalnu glad možemo zadovoljiti na jedan siguran način, ljubeći, a ne traženjem da se nas ljubi.

Ali to je visoki cilj koji je teško ostvariti, što ste već znali i slušali od mene.

Kako ne ucjenjivati, a ipak reći ono što je važno?

Recimo, možda se pitate kako reći nešto tako važno poput: Ako me prevariš, ja te ostavljam. Ucjenjujem li ja time? Zapravo, svaka rečenica koja počinje s ako, a završava s onim što ćete vi učiniti ili ćete se loše osjećati ili ćete čak sebi iz očaja nešto učiniti – bila bi emocionalna ucjena.

Ipak, nije sve emocionalna ucjena, nije ucjena ako su naši zahtjevi dio našeg pregovaranja i ako su prihvaćeni kao dio “ugovora” koji su dvoje ljudi potpisali. U tom slučaju riječ je o obećanju i dogovoru.

Emocionalna ucjena je iskakanje iz dogovora i stalni novi i novi pritisak da se učini nešto o čemu na početku nije bilo ni govora. Emocionalna ucjena je iznevjerivanje dogovora postavljanjem jednostranog aneksa već sklopljenom ugovoru koji dolazi neočekivano, dramatično, uz prijetnju nametanjem krivnje i u kojem stvari stoje tako da samo jedna strana mora popuštati.

U ljudskim se odnosima stalno dogovara i pregovara, popušta i ispričava, griješi i ispravljaju pogreške. Ali to moraju činiti obje osobe. Ako jedna osoba uvjetuje, a druga je samo kriva ako uvjete ne ispunjava, tada je to emocionalna ucjena.

Pregovori i ugovori stalno se obnavljaju i podrazumijevaju reciprocitetne odnose i pravo glasa za oba sudionika.

Neki ljudi sami bez ucjene ne čine ono što bi smetalo njihovim prijateljima. Ili unaprijed kažu: Mi smo došli do točke kad su moje želje i namjere takve da ugrožavaju naše odnose. Hoćeš li ti to moći ili ćemo se morati razići i udaljiti?

Onaj koji traži od drugoga da ostane iako se taj drugi morao odreći svojih autentičnih emocija, ne dobrovoljno nego pod pritiskom, griješi jer čini emocionalnu ucjenu.

Kao način kontrole, emocionalno ucjenjivanje je stara i oprobana metoda. Kao što je fizička agresija učinkovit način kontrole, tako je i emocionalna agresija učinkovita. Ali i emocionalna ucjena baš kao i agresija ima svoje popratne pojave koje štete i jednoj i dugoj strani. Emocije ne treba trovati upotrebljavajući ih kao da su materijalne vrijednosti ili novac. Emocije imaju svoj pravi smisao samo kad su besplatne i darovane. Samo tada ispunjavaju i onog koji daje i onoga koji ih prima.

Ako se emocionalno ucjenjuje to nije ljubav nego agresija, to nije vođenje ljubavi nego silovanje.

U reklamama se često slikama gladne djece želi gledatelje ucjeniti da daju pomoć. Smatrala bih takvu ucjenu prihvatljivom ako se skupljeni novac pošteno i korisno troši za ono zašto se i traži.

Dakle u svakoj pa i u ovoj temi imamo različite motive ucjenjivača od kojih su neki motivi teški, a neke, ako imaju dobru namjeru, možemo donekle smatrati prihvatljivima.

Ako netko želi sebe zadovoljiti šteteći drugome – to ne treba dopustiti ni podržavati. Ali ako nas netko podsjeti na neko zlo pa i rasplače u namjeri da to zlo smanji i da nas u tom smanjivanju pozove u pomoć, mislim da možemo cijeniti tu namjeru.