Bahatost, arogantnost, nadmenost

Zanimljivosti

Bahatost, arogantnost, nadmenost

Zašto pišem o ovoj temi? Otvoreno kažem: želim raskrinkati bahate. No, najprije trebam, da ne bi bilo zabune, definirati pojam. Riječ bahatost, ili posuđenica – arogancija, dolazi iz starogrčkog ϋβρις – vrijeđati; latinskog: arrogantia – arogancija.

Bahatost je stav koji precjenjuje vlastitu vrijednost ili vlastite vještine. 
To je stav koji onoga koji ga ima, nažalost, potiče na oholost, drskost pa čak i prezirno ponašanje prema drugim ljudima. Bahat je onaj koji nema stvarnog razloga da se prema drugima tako i odnosi, ali iskorištava i najmanji povod da sebe uzdigne iznad drugih. Naravno da za takvo ponašanje nema drugih razloga osim da pretjeranom nadmenošću sebe pokuša zaštititi ili za sebe nešto dobiti.

Ali najprije razriješimo ovo.

Kako se postaje bahat?

O narcizmu koji potpomaže bahatost treba govoriti posebno u jednom od naših sljedećih pisanih druženja, no sada ćemo reći da ispraznost, nepromišljanje i nerad itekako pogoduju nastanku bahatosti. Tako neradnici i isprazni ljudi nadomještaju tu svoju bezvrijednost bahatošću. Energiju koju imaju troše na ton i na glas kojima naglašavaju svoju bahatost. Ja sam bolji, kaže nam “ljenčuga”. Ja imam pravo ići preko reda jer sam poseban, a tu posebnost dokazuje samo svojim drskim prisvajanjem prava koje nije zaslužio.

Kako bahatost djeluje na okolinu? Zašto bahatost “prolazi”?

Promatrači i oni koje bahatost oštećuje, često ne prepoznaju tu osobinu. Gledajući bahatog uzdignutog nosa, pomisle na to kako je on siguran u sebe, pun znanja, kompetentan. A budući da je takav, onda određuje pravila ponašanja. I to je normalno, dobro i poželjno.

Kamo ćemo, pita pristojan i obziran čovjek koji bi uvažio i druga mišljenja i želje. Ovuda, požuri bahati s odgovorom i odvede skupinu u svojem smjeru i za svoju korist. Ili, bolje reći, zavede skupinu, svojim uspješnim marketingom proda svoju robu prikazujući je boljom i skupljom, proda svoj prijedlog prikazujući ga odličnim. Brzom i sigurnom reakcijom preduhitri ostale, skrati postupak i pobijedi u prvoj rundi.

Za bolje razumijevanje bahatosti, da bismo izbjegli zabunu, dobro je usporediti je s nekim sličnim pojmovima te ih bolje definirati. Kako bismo bolje objasnili oba pojma, koja su donekle slična, upotrijebimo izraz biti ponosan.

Treba naravno razlikovati bahatost od ponosa.

Recimo. Građani i građanke, oni koji su podrijetlom iz Splita i koji u njemu žive, mogu se ponositi nekim obilježjima svoga grada, poput tisućljetne pismenosti u Splitu. Pod tim je naslovom Britanka Hawkesworth Celia napisala knjigu Tisuću godina pismenosti u Splitu (A Thousand Years of Literacy).

Ima li neka Splićanka ili neki Splićanin nekih osobnih zasluga za pisanje, izdavanje ili ilustriranje te knjige? Nema, naravno. Ali, upoznati s činjenicom da je jedna Britanka zapazila takvu vrijednost, opisala je, predala kulturnoj javnosti te je obznanila i uzvisila tu činjenicu, može nekome pružiti jedan fini osjećaj veće vrijednosti toga grada nego što ga je imao prije.

Taj osjećaj zadovoljstva zbog veće vrijednosti u nekom segmentu naziva se ponos.

Ponos je prisutan kada je ta veća vrijednost realna i kada onome koji se tako osjeća neće priskrbiti neku drugu korist, osim unutarnjeg zadovoljstva. Ponosan čovjek ima stvarnog razloga biti ponosan. On svoju svijest o nekoj prednosti s kojom je više ili tek malko povezan, svijest o tome da je nešto negdje bolje i da on s time ima nekakvu blagu poveznicu ne zloupotrebljava, ne želi je iskoristiti da bi ikoga pobijedio, a kamoli ponizio ili prevario.

Biti ponosan na ljepotu, uspjeh ili bilo koju drugu specifičnost svoga zaseoka, sela, gradića ili kraja istodobno ne znači biti bahat i zbog toga tražiti nešto posebno za sebe.

Strogo gledajući, čovjek bi mogao biti ponosan samo na ono što je vlastitom rukom, glavom i srcem postigao. Pa čak niti na to! Jer znamo koliki smo dio sebe naslijedili; veselu narav recimo od oca, a smirenost i stabilnost od majke. Naše psihičke pretpostavke daljnjeg razvoja i procesa dobili smo ne samo genima naših predaka, nego i socijalnim učenjem od svih svojih savjesnih i dobrih učitelja oko nas. Upijali smo ono oko nas i onda kada smo bili tek promatrači nekih događaja i kada nas je vrijeme u kojem smo živjeli dodatno oblikovalo postavljajući nam životna pitanja i izazove.

To što smo rođeni uz rijeku, pokraj jezera ili na obali mora dalo nam je nešto od ljepote krajolika i od sustava vrijednosti. Također, naša uloga u formiranju osobnosti je važna, ali mi nismo takvi kakvi jesmo zahvaljujući isključivo svojim osobnim zaslugama nego stjecajem okolnosti i životnih prilika u kojima smo rođeni, odrasli i razvili se. Rezultati su, dakle, pod utjecajem različitih elemenata, a ponos je više koristan nego možda opravdan za ono što smo postigli.

Ipak, kada vidimo da je nešto oko nas i u nama dobro, pa bila to i neka sitnica, to je osjećaj koji nam pomaže da ulažemo napore, da budemo odgovorni i kreativni.

A bahatost?

To je oklop i oružje koje potežemo i za koje ne moramo ulagati ni napore ni kreativnost. Biti bahat znači očekivati bez truda i zahtijevati bez zasluga.

Dok promatramo bahatoga, a zaključujući prema svojim postupcima, možda i mislimo: kad taj tako otvoreno pita svoje, uzima i govori da je njegovo, tada je sigurno u pravu. Jer mi se tako ponašamo samo onda kada smo u pravu, kada to nešto uistinu imamo i znamo.

A ponos?

Ponos je osjećaj koji se stvara na temelju realne činjenice. Ponos je istiniti uvid u nešto dobro što nas obvezuje na dalje u tom stilu. Za razliku od ponosa, bahatost karakterizira ponašanje osobe koja traži ili pokušava uzeti više nego što joj pripada. Bahata osoba teži nečemu što joj ne pripada. Ona obmanjuje, grubo rečeno – laže. Okolina bahatoga jedno vrijeme ne prepoznaje tu laž i uzima je kao istinu.

Neke su bahatosti male, neke srednje, a neke su toliko glasne i očite da su jasne i dobronamjernima. Čuju ih i oni koji slabo čuju, raspoznaju ih i oni koji slabije vide. Kad netko naivno kao dijete vikne: “Car je gol!”, tada i oni koji su do tada dvojili ili se bojali reći, također naglo progledaju.

Zašto su bahati ljudi bahati?

Bahati su nesigurni. Oni se samo prema van ponašaju sigurno, tj. pretjerano sigurno. Dok su marljivi skupljali rezultate svojega rada kao mrvice, bahati su zgrabili cijeli komad.

Zašto bahati ljudi pristaju na to da mnogima budu neuvjerljivi?

Zato što im se to isplati sve dok im drugi vjeruju. Za one koji znaju bolje gledati, bahati su neuvjerljivi. Pametnijem promatraču jasno je da oni nešto skrivaju i da to kako oni prezentiraju svoja prava nije realno. Njihova ih bahatost štiti. Ona je njima maskirna uniforma, obrazina, maska na licu koja sakriva njihov strah i nesigurnost. Ispod te maske nema prave vrijednosti. Da su sigurni, ne bi se toliko napuhavali, znali bi da je istina dovoljna. Ali, kad istine nema, laž treba ukrasiti “napirlitati”, nakititi i povećati kako bi dominirala svojom lažnom veličinom i nadmašila istinu koja se ne kiti i ne širi jer bi prestala biti istinom.

Bahati žele pozornost. Bahato ponašanje je upadljivo te pomaže narcisoidnim osobama da usmjere pozornost na sebe. Bahati viče: ja pa ja, doslovce i u prenesenom značenju, sve dok ne uvjeri i sebe i druge u svoje izmišljotine kako bi dobio ono što mu ne pripada.

Bahati troše svoju energiju na pogrešan način. Onoliko energije koliko potroše na svoje nerealno uzdizanje, mogli bi korisnije upotrijebiti na obrazlaganje istine svojim argumentima, ako ih imaju, ili na traženje argumenata koje još nisu našli. Oni ne troše svoju energiju na rad nego na priču o svom radu, a te priče znaju biti ispričane s više ili manje talenta, mogu biti više ili manje uvjerljive, ali ostaju priče.

Bahati viču da bi uvjerili sebe jer ni oni sami ne vjeruju u ono što govore. Viču zbog straha, da bi bili glasniji od straha i svoje zebnje. Tko je ikad pobijedio galameći? Mnogi. Evo jednostavnog primjera: navijanje je galama – podrška vrijednima koji se zalažu i prijetnja onima koje se želi pobijediti.

Bahati viču da bi uvjerili druge jer iz iskustva znaju kako se mnogi uplaše te se zbog straha prave da vjeruju bahatima. Neki ne vjeruju, ali se pokore. Tako im je lakše i komotnije. Tko zna je li u pravu, ali toliko se trudi oko toga da vjerojatno u tome ima nečega, razmišlja žrtva bahatosti.

Ima nečega. Ima. Bahatosti, odnosno, neopravdanog posezanja, lažnog prisezanja, varljivih obećanja.

Bahati i njihovi poslušnici ne mogu jedni bez drugih i drže se jedni drugih. Bahati se boje sebe i svoje ispraznosti, a poslušnici se boje bahatih. Tako se ujedine dva straha i jedan drugoga pune i povećavaju.

Što je bahati nesigurniji, on je glasniji, više viče, time utjeruje strah u kosti osobi na koju viče, a to obično znači da je nervozan, nesiguran, nema osjećaj da je u pravu te ga na taj način želi steći.

Bahati svojim ponašanjem jasno pokazuju da nemaju dovoljno argumenata pa pokušavaju argumente nadoknaditi bahatošću.

Bahati imaju problema s emocijama. Oni se ne usude voljeti jer za voljeti treba riskirati, a kad mrziš onda si siguran, ili ti se tako čini.

Bahati jednima imponiraju. To su oni koji kažu: Vidi ga on se zna postaviti. Nema ti kod njega cile-mile. On zna tko je i koliko vrijedi. On zna uzeti ono što mu pripada. Oni koji tako govore, zavide bahatima, a i oni bi bili bahati kad bi se usudili.

Drugima su bahati antipatični. Čak i kad su u pravu. (Katkad se i bahatima omakne da budu u pravu.) Iako su u pravu, oni i dalje nastavljaju po svojem. Vikom i arogancijom nameću se i zapovijedaju. Lako je pomisliti: on se tako ponaša jer nije u pravu. Da je u pravu, bio bi miran i staložen. A možemo pomisliti i to: ne tiče me se je li u pravu ili nije. Njegovo mi je ponašanje odbojno, nasilno i grubo. Čak i ako je možda u onome što hoće, traži i u što me uvjerava u pravu, on to čini na tako ružan način da sam sebe u mojim očima diskvalificira.

Bahati su nekim ljudima, nećemo reći simpatični, ali ih cijene i imponiraju im. Kakvi su to ljudi koji “padaju“ na bahate?

Bahati. Oni koji su (u djetinjstvu) bili emocionalno vezani za bahate. Bahati svojom bahatošću neuspješno prikrivaju svoj strah. Bahati se boje da drugi ne uvide kako oni nisu u pravu te to nastoje bahatošću osigurati.

Neki ljudi koji su poremećene osobnosti nastoje pobijediti druge i postići svoje sebične ciljeve, ne trudom i radom, nego oholim stavom. Takvi se obično hvataju pokornih “dobrica”, ljudi koji su skloni podčiniti se. Podčinjavanju je cilj biti sretan zbog drugoga, živjeti u okrilju svojega bahatog zaštitnika, biti u žiži događaja bez velikog zamaranja. Kriza u odnosima bahati-podčinjeni nastane kada se podčinjeni počne mijenjati, umarati od slušanja i posluha, kada se pobuni te poželi i sam postati odlučniji, samo svoj ili čak bahat.

Kada “dobrice” prestanu biti pokorne (submisivne) i postanu samosvjesne (asertivne), što znači da se mirno i argumentirano bore za sebe, i to je uspjeh s njihova stajališta. Tada se bahati obično uvrijede i počnu mrziti “dobrice”, nalaze im mane, ljute se na njih, smatraju ih nepravednima. Čude se. Ne vjeruju. Pa zašto sad odjednom? Što se dogodilo? Naravno da bahati onda pronalaze krivca u do tada poslušnima koje počnu smatrati nepravednima, nezahvalnima i zlima. Osjećaju se prevarenima i napuštenima. Napušteni zaista i postanu, ali prevareni nisu jer su zapravo oni pokušali prevariti.

Bahati imaju problema s emocijama. Oni se ne usude voljeti jer za voljeti treba riskirati, a kad mrziš onda si siguran, ili ti se tako čini.

Bahati su ljudi, gle čuda, nesretni. A čine i sve oko sebe nesretnima. Ne može se biti sretan kad si stalno “nabrijan”, “nabrušen” u strahu i u laži, jer si zapravo u sukobu sa samim sobom.

Kad si bahat, ne moraš voljeti.

Kad si bahat, ne moraš biti zahvalan.

Bahatost je manipulacija tuđim osjećajima: sad ću ja tebe srediti i pokazat ću ti gdje ti je mjesto.

Onaj koji trpi bahatost je suodgovoran ili čak sukrivac, pogotovo ako je svjestan toga što si je dopustio i u što se upustio.

Bahati uspijeva u početku, što ga potiče da i dalje bude bahat, a sukrivac popušta, čak je uvjeren da je sam kriv i tako postane idealan, tj. bolesni partner. Kada tom divnom i idealnom partneru prekipi, onda je gotovo – bahaćenje je raskrinkano, idila je gotova i slijedi prekid. Ili možda građenje boljih i zdravijih odnosa.

Ima bahatih koji ostaju nepromijenjeni do kraja života.

Ima poslušnika koji to ostaju do kraja.

Promjene su uvijek bolne, rizične, ali donose neslućeno oslobađanje i za jednu i za drugu stranu.

Tagovi: