Zlato sjevera

Znanost

Zlato sjevera

Zlato sjevera”, kako se često naziva jantar zbog svoje zlatne boje, ubraja se u poludrago kamenje iako to nije mineral već fosilizirana biljna smola koju izlučuje drveće kako bi se zaštitilo od ozljeda ili radikalnih klimatskih promjena. Da bi od smole nastao jantar potrebni su milijuni godina.

Prije 45 milijuna godina na području koje danas nazivamo sjeverna Europa rasle su “jantarne šume” protežući se od obala današnje Norveške do Kaspijskog mora. Novija proučavanja kemijskog sastava smole baltičkog jantara iz razdoblja tercijara pokazala su da ju je izlučivala vrsta prethistorijskog drveća (Sciadopityaceae) koje je raslo u tada suptropskoj klimi. Tijekom razdoblja ledenog doba i geološko-tektonskih promjena na Zemlji, jantar se zbog svoje male težine premještao pa se različite vrste jantara mogu naći diljem svijeta.

Smola mlađa od milijun godina zove se kopal. Izlučuje ju drveće iz roda Agathis (aurukaria) koje dostiže visinu i veću od 90 m i obujam do 15 m, a raste u Australiji i na Novom Zelandu. Njegova smola kopal (kauri) upotrebljava se u farmaceutskoj industriji.

Podrijetlo i naziv

Jantar dostupan u današnje vrijeme star je između 30 i 90 milijuna godina. Prema kemijskom sastavu sastoji se od ugljika, vodika i kisika (C12H40O4), a sadržava i mali postotak sumpora. Djelatni i ljekoviti sastojak je sukcinatna kiselina, a baltički jantar, koji se općenito smatra najboljim, sadržava od tri do osam posto sukcinatne kiseline.

 

U komadima jantara mogu se pronaći sačuvani dragocjeni primjeri tercijarne flore i faune, čak i potpuno zdravo tkivo i neoštećene stanice. Takva prirodna mumifikacija, jedinstvena u prirodi, rezultat je kemijskog sastava i svojstva tercijarne smole.

Najpoznatija slika jantara s inkluzijom je komarac iz filma Stevena Spielberga Jurski park. U filmu znanstvenici iz želuca komarca nađenog u jantaru uzimaju krv dinosaura i tijekom kloniranja stvaraju prave dinosaure. Ostatka priče vjerojatno se sjećate.

Činjenica je da je jantar koji danas pronalazimo iz doba tercijara (približno od 30 do 50 milijuna godina) kada su dinosauri već izumrli. Na nekoliko mjesta u svijetu (Španjolska, Libanon, Sjeverna Amerika) nalazi se jantar iz doba dinosaura (od 65 do 220milijuna godina), ali u vrlo malim količinama. Nedavno je na području Gdanjska u Poljskoj u jantaru pronađen gušter. U kolovozu 2012. na području sjeverne Italije pronađen je jantar s dva crva za koje je utvrđeno da su stari 230 milijuna godina.

Stari naziv za jantar je ćilibar, riječ perzijskog podrijetla (kah – ruba), a u naše je krajeve došla iz turskog jezika (kehruba, kehlibar = onaj koji privlači slamu). Riječ jantar je u novije vrijeme preuzeta iz ruskog jezika, dok je sama ruska riječ preuzeta iz litvanskog (gintâras). Postoji još i anglosaksonski naziv amber, ali ta riječ se upotrebljava i za mirišljavu smolastu izlučevinu iz utrobe kita, kao i za smolastu izlučevinu američkog drveta amber (Styrex officinalis).

Još neki nazivi spominju se u latinskom i grčkom jeziku, a svakako najzanimljivija je bila u upotrebi grčka riječ elektron. “Elektricitet, elektron, električna (struja), elektronika i druge riječi koje počinju sa elektr. potječu od grčke riječi elektor, što znači zraka sunca. U grčkom elektron je riječ za jantar (jantra). Značenje te riječi povezuje se sa svojstvom jantara da privlači sitnije čestice. Grčki filozof Tales iz Mileta je oko 600. godine pr.n.e. otkrio da se naboj (ili elektricitet) može akumulirati trljanjem krzna o različite materijale, kao npr. jantar. Grci su znali da nabijeni jantarni gumbi mogu privlačiti lagane objekte. Isto su tako znali da ako dovoljno dugo vremena trljaju jantar mogu dobiti iskrenje. Latinska riječ electricus znači proizveden od jantara trenjem. Tako smo riječi koje počinju sa elektr. dobili od grčke i latinske riječi jantar.

Put jantara

Jantar je bio jedan od prvih komercijalnih proizvoda kojim se trgovalo stoljećima. Put jantara hipotetička je drevna cesta kojom je jantar putovao s obala Baltičkog mora do rijeke Elbe (Laba) i Dunava sve do Crnog mora. Mnogi artefakti od jantara pronađeni su u arheološkim nalazištima u Mikeni na Peloponezu, u Babiloniji i Egiptu (u grobnici faraona Tutankamona). Uglavnom se transportirao vodenim putem, a kopnom preko prolaza Brenner u Italiji ravno do središta Rimskog Carstva.
U 1. stoljeću Rim je postao centar industrije jantara.

Jantar je smatran luksuzom i dovoljno vrijednim transporta s tako velikih udaljenosti. U doba cara Nerona bio je vredniji od roba. Jantar se u Rim dovozio u tolikim količinama da su od njega izrađivali podije za borbu gladijatora, a u čvorovima na mrežama koje su zadržavale divlje životinje da iziđu van prije borbe bio je komad jantara (zapisi Plinija Starijeg).

U srednjem vijeku centar proizvodnje jantara bio je u današnjem Gdanjsku u Poljskoj. Zahvaljujući njemačkim križarima (Teutonski vitezovi) koji preuzimaju nadzor nad transportom baltičkog jantara, osvojivši dio Poljske zajedno s Gdanjskom, proizvodnja se potkraj 13. st. preseljava u Prusku. Razvojem kršćanstva, popularizirala se izrada jantarnih križeva, a posebice izrada krunica. Pravila križara bila su stroga. Svatko tko je bio uhvaćen s jantarom, a da to nije bila krunica, bio je mučen pa čak i obješen.

U Poljskoj u dvorcu Teutonskih vitezova Marlborku sačuvano je više od 2000 komada jantara.

Put svile služio je i za prijevoz jantara u Aziju.

Magična svojstva

Magična i ljekovita svojstva jantara povezuju se sa simbolikom i energijom sunca. Tijekom dana jantar upija sunčevu energiju te širi pozitivnu energiju i djeluje kao pročistač. Jantar se oduvijek smatrao sunčevim kamenom koji donosi sreću onima koji su rođeni u znaku Lava, a negativno djeluje na one koji su rođeni u znaku Bika.

Plinije Stariji, antički pisac i znanstvenik, smatrao je jantar koncentratom sunčeve energije iz čega proističu njegova magična i farmakološka svojstva. Ljudi su nosili talismane od jantara i vjerovali da njegove magične moći pružaju zaštitu od zlih duhova, vještica, bolesti te da simboliziraju zdravlje.

Prisutnost jantara u ženskim grobovima prethistorijskih grobnica povezuje se s kultom plodnosti, materinstvom i rađanjem.

Rimljani su palili jantar kao tamjan. Smatralo se da miris koji se razvija prilikom spaljivanja jantara, pojačava moć vidovitosti.

Na Bliskom istoku jantar ima nešto drugačije značenje. Bio je simbol snage i vlasti, a nosili su ga samo najmoćniji, kraljevi i visoki svećenici. Neka istraživanja otkrila su tragove upotrebe jantara još u vrijeme nastanka epa o Gilgamešu, gdje se njegova žuta boja dovodi u vezu sa Sunčevim kolima.

Mitovi i legende

Rimski pjesnik Ovidije rođen 43. godine prije Krista napisao je kako je Faeton, sin boga sunca Heliosa, uvjerio svoga oca da mu dopusti voziti nebom Sunčevu kočiju. Ali neiskusni Faeton vozio je preblizu Zemlji i izazvao požar. Kako bi spasio Zemlju, Zeus je pogodio kočiju gromom pri čemu je Faeton pao u rijeku Eridan i poginuo. Njegove sestre Helijade u dubokoj tuzi i boli pretvorile su se u topole, a njihove suze osušene na suncu pretvorile su se u jantar.

U litvanskom gradu Palanga postoji muzej posvećen samo jantaru. Ondje se čuva jedan od najvećih primjeraka jantara težak 3524 grama, nazvan “Sunčev kamen”. Muzej jantara posjetilo je više od osam milijuna ljudi iz cijelog svijeta. Muzej posjeduje kolekciju jantara od 28 tisuća komada od kojih gotovo polovina sadržavaju inkluzije različitih životinja i biljaka. Ostalo su obrađeni predmeti i nakit.

Ispred muzeja nalazi se skulptura žene i muškarca koja se povezuje s možda najljepšom legendom o jantaru.

U vrijeme vladavine vrhovnog boga Perkunasa (Perun), božica Jurate, sirena, živjela je na dnu Baltičkog mora u palači od jantara. Jednog dana ugledala je ribara Kastytisa i zaljubila se u njega, a i on u nju. Kada je za to čuo, Perkunas se razljutio tako strašno da je uništio jantarnu palaču lijepe božice, ubio Kastytisa, a samu Jurate zatočio u ruševinama palače. Kažu da se za tihih noći još i danas čuje njezin plač iz morskih dubina. Plače tako neutješno da se i samo more sažali pa njegove oluje i valovi izbacuju komadiće jantara koji svjetlucaju na morskoj obali. Ti sitni komadići su Juratine suze kojima oplakuje svoju nesretnu ljubav.

Jedan od nordijskih mitova povezan s jantarom spominje Freyju, božicu ljubavi, ljepote i plodnosti koja je živjela u zemlji Asgard s mužem i dvije kćeri. Strast lijepe Freyje bio je nakit. Jednog dana šećući kraljevstvom primijetila je četvoricu patuljaka kako izrađuju ogrlicu koja je blistala na suncu poput dragulja. Freyja je zastala kao bi se divila prekrasnoj ogrlici i odmah ju je poželjela imati. Patuljci je nisu htjeli prodati, ali je ona bila silno uporna rekavši da će im dati sve blago iz svoje riznice. Patuljci su pristali te naglasili da ogrlicu može dobiti jedino pod uvjetom da provede noć sa svakim od njih. Freyja je, začarana ljepotom i blještavilom ogrlice, pristala. Nakon četiri dana i noći Freyja se vratila u palaču s ogrlicom i sa sramotnom tajnom. Tajna je ubrzo otkrivena i njezin nesretni muž zauvijek je napustio kraljevstvo. Shrvana zbog boli i sramote Freyja je sve priznala vrhovnom bogu Odinu koji je živio u blizini jantarne doline. Na ulazu u njegovo kraljevstvo bila je šuma čije je drveće izlučivalo zrnca jantara. Blagonakloni Odin oprostio je Freyji nevjeru, ali joj je odredio pokoru. Naredio joj je da vječno luta svijetom noseći ogrlicu i tražeći odlutalog muža. Lutajući svijetom Freyja je neprekidno plakala, a njezine suze, kada bi pale na zemlju, pretvarale bi se u zlatno grumenje, a kada bi pale u more pretvarale bi se u zrnca jantara.

Ljekovita svojstva sukcinatne kiseline

Veliki broj jedinstvenih i prirodnih svojstava jantara razlog je njegove široke primjene u medicini, farmakologiji i kozmetičkoj industriji.

Jantarna ili sukcinatna kiselina organska je kiselina u obliku bezbojnih kristala topljivih u vodi i alkoholu. Prvi ju je izolirao Georgius Agricola, njemački znanstvenik i prirodoslovac (nazvan ocem mineralogije), 1546. godine suhom destilacijom jantara. Soli jantarne kiseline zovu se sukcinati. Jantarna kiselina prirodno je sredstvo za reguliranje kiselosti, gorkastog okusa. Sudjeluje u metabolizmu svih živih stanica, odnosno međuproizvod je ciklusa limunske kiseline (Krebsov ciklus) koji se kao dio staničnog disanja zbiva u mitohondrijima. Ima je u jantaru i nekim biljkama. Latinska riječ sukcinim znači sok.
Briga o zdravlju i prirodna medicina djeluju već tisućama godina. Najpouzdanije svjedočanstvo o ljekovitim svojstvima jantara ostavio je antički pisac i znanstvenik Plinije Stariji (medicinski odlomci skupljeni u “Medicina Plinii” iz 4. stoljeća), koji navodi da jantar, osim kao zaštita od gušobolje i gušavosti, može pomoći i kod nekih živčanih bolesti, glavobolje te bolesti mokraćnih puteva. Plinije Stariji je napisao da su žene u sjevernom dijelu Rimskog Carstva nosile jantar u krevet kako bi spriječile bolesti štitne žlijezde. Otac medicine Hipokrat govorio je da je jantar djelotvoran kod mnogih bolesti (isključujući delirijum tremens). Vjerovalo se kako nošenje nakita od jantara štiti od bolesti i s lakoćom uklanja zubobolju ili glavobolju. Pomiješan s medom, propisivao se za astmu, giht i kugu.

Ljudi su odavno, kao i danas, vjerovali kako jantar pomaže djeci kod bolesti grla ili nicanja zubića. Žene iz stare Salone stavljale su djeci jantarne ogrlice.

Veliki je islamski učenjak Ibn Sina, latiniziranim imenom Avicena, 1023. godine napisao znamenito djelo “Kanon medicine” u kojem je sažeo cijelo grčko-rimsko i islamsko medicinsko znanje. Dao je točan opis podrijetla jantara i dragocjene podatke o njegovoj primjeni u liječenju različitih bolesti.

U medicinskom leksikonu njemačkog liječnika Andreasa Aurifabera iz 1551. godine navedeno je 46 recepta za primjenu jantara u medicini. Također se navodi podatak da je litvanski knez Albreht oboljelom Martinu Luteru kao znak želje za brzim ozdravljenjem poslao na dar komad jantara koji je on nosio u džepu kao zaštitu od bubrežnih kamenaca.

Zbirka recepata o upotrebi jantara nađena je i na najstarijem sveučilištu u Italiji u Bologni i datira iz 1750. godine. Spominju se tablete jantara kao odličan lijek protiv glavobolje.

Robert Koch, otac moderne bakteriologije i dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1905. godine, potvrdio je pozitivan utjecaj jantarne kiseline na ljudski organizam.

Medicinska iskustva stjecana tijekom stoljeća potvrdili su kasniji znanstveni nalazi utvrđeni pri analizi jantara i njegovih prirodnih svojstava. Znanstvenici su dokazali da jantarna kiselina ima vrlo pozitivan utjecaj na ljudsko tijelo te služi kao biostimulator širokog spektra djelovanja: od stimulacije živčanog sustava, poboljšanja protoka krvi, antitoksičnog djelovanja, ublažavanja stresa, usporavanja starenja organizma, obnavljanja energetskog balansa na razini stanica do obnavljanja mladalačke energije. Jantar se smatra prirodnim antibiotikom i analgetikom.

U narodu se preporučuje hrana u kojoj ima sukcinatne kiseline: repa, grožđe i ogrozd.

Danas se pripravci s jantarom mogu naći u biljnim prodavaonicama u Poljskoj i upotrebljavaju se kod reumatskih tegoba. Jantar su zbog njegova ljekovitog svojstva prepoznali pripadnici alternativne medicine.

Upotrebu sukcinatne kiseline odobrila je američka Agencija za hranu i lijekove (FDA).

Potvrđeno je blagotvorno djelovanje sukcinatne kiseline kod sljedećih bolesti:

  • endometritis i menstrualni bolovi
  • reumatoidni artritis
  • osteoartritis
  • gastrointestinalni problemi, grčevi, refluks
  • stres i anksioznost
  • hormonski disbalans
  • sindrom kroničnog umora
  • fibromijalgija, sindrom karpalnog kanala
  • glavobolja i migrena
  • bolna leđa i općenito bol.

Jantarna soba

Najveći svjetski proizvođač jantara je Rusija. Naime, 90% svjetskog raspoloživog jantara nalazi se u području Kalinjingrada, ruski dio Baltičkog mora. Kalinjingradska oblast se popularno naziva i “regija jantara”. Iskopani jantar dalje se obrađuje, a raritetni primjerci ostaju u muzeju jantara.

Na početku Drugog svjetskog rata, kada su Nijemci već duboko nadirali prema ruskom teritoriju, čuvena Jantarna soba iz Carskog Sela pokraj Sankt Petersburga spremljena je u 27 velikih drvenih sanduka i prenesena u Königsberg, današnji Kalinjingrad.

Jantarnu sobu za sebe je dao izraditi pruski car Friedrich I.
Za unutrašnju dekoraciju pored zlata i dragog kamenja najvećim dijelom korišten je jantar iz carske riznice. Kako je car umro prije nego što je soba bila gotova, njegov sin Friedrich Wilhelm I. 1716. godine poklonio ju je ruskom caru Petru Velikom. Jantarna soba koristila se u svečanim prilikama sve do 1755. godine, kada je rastavljena i prebačena u palaču u Carskom Selu. Po želji carice Katarine II. Jantarna soba se obnavlja i 1770. godine dobiva izgled kakav možemo vidjeti na sačuvanim fotografijama iz tog vremena. U prostoriji od 55 kvadratnih metara smješteni su jantarni barokni paneli teški šest tona i prekriveni zlatnim listićima. Soba je služila za svečana primanja i bila ukrašena sa 565 teških lustera, zrcala i mozaika. U sobi se nalazila i jantarom optočena komoda, vaze od kineskog porculana, kao i zavidna kolekcija jantarnih predmeta iz XVII. i XVIII. stoljeća. Jantarna soba bila je pravo umjetničko djelo sastavljeno od sto tisuća komada izrezbarenog jantara u koje su ugrađeni dijamanti, smaragdi, žad, oniks i rubini.

Od završetka rata sobi se gubi svaki trag. Kažu da su je 1945. uzeli nacisti, a pretpostavka je i da je ostala u Kalinjingradu, duboko zakopana pod zemljom. Gdje god bila, nitko je do danas još nije pronašao iako su u potragu uključeni i lovci na skriveno blago pa čak i kontraobavještajne službe mnogih zemalja.

Jantarna soba smatra se jednim od najvažnijih svjetskih umjetničkih blaga čija je originalna vrijednost neprocjenjiva. Kako se zakopani sanduci nisu mogli pronaći, Rusi su pokrenuli restauraciju sobe i za potrebe tog pothvata vadilo se između 300 i 350 tona fosilne smole iz površinskih rudnika u selu Jantarni. Jantarna soba potpuno je rekonstruirana 2003. godine, a ukupni troškovi restauracije dosegnuli su vrtoglavih jedanaest milijuna dolara.

Nakit od jantara izrađivao se oduvijek i bio je vrednovan zbog svoje ljepote.

Privjesak od jantara nađen je u arheološkim nalazištima iz doba paleolitika (12 000 g. pr.n.e.) u jednoj grobnici. U etrurskim ženskim grobnicama bogatim ukrasima i nakitom od jantara prisutnost jantara nije se smatrala samo znakom bogatstva, nego i visokim, možda svećeničkim statusom pokojnice.

Homer u Odiseji u XVIII. pjevanju, među poklonima Penelopinih prosaca, spominje i ogrlicu od jantara (elektron).

Stari Rimljani su dodavanjem korijenja pojedinih biljaka različitih boja (morskog purpura) i kozjeg loja mijenjali boju i izgled jantara dobivajući tako umjetno drago kamenje, prije svega ametist. Tako obrađen jantar imao je cijenu zlata. Ovidije je u svojim pjesmama opisivao kako su bogate rimske nevjeste na vjenčanjima nosile jantarne ogrlice.

Jantar je i danas vrlo popularan za izradu nakita. Nažalost, danas je takav nakit vrlo često izrađen od lažnog jantara. Cijena najčešće pokazuje je li riječ o pravom jantaru ili kopiji izrađenoj od plastike ili stakla. Često komadi jantara sadržavaju lažne inkluzije koje pripadaju živim vrstama, a ne izumrlima. No pregleda li se jantar mikroskopom, vidjet će se da je izrezan i šupalj.

Postoji jednostavan način kako to otkriti. Zagrijanu iglu zabodite u jantarni predmet i pomirišite. Ako mirisa nema, riječ je o staklu, miriše li na plastiku, jasno je o čemu je riječ, a ako miriše na smolu, u rukama imate pravi jantar. Nezgodno je što se tom prilikom može oštetiti nakit, a to je šteta ako se ispostavi da je pravi.

Viktorijanski nakit izrađivao se od prešanog jantara, gdje su se mali komadići pravog jantara zagrijavali i spajali zajedno.

Moderni nakit od jantara s Baltika ima kružne okrugle inkluzije, uobičajeno nazvane sunčeve kapljice, nastale kao posljedica zagrijavanja i hlađenja jantara. Baltički jantar katkad sadržava dlačice cvjetova drveća, ali to je uistinu vrlo rijetko.

Iako o jantaru razmišljamo kao o nečemu nastalom prije nekoliko milijuna godina, jantar pretočen u nakit ipak ne traje vječno. Primijećeno je da se na površini nakita od baltičkog jantara nađenog prije 2000 godina stvorila neka vrsta zaštitnog omotača. U Prirodoslovnom muzeju u Stuttgartu, dragocjena kolekcija jantara s inkluzijama omotana je plastičnim omotačem kako bi se zaštitila od razornog djelovanja kisika. Samo jantar zakopan u dubokim slojevima zemlje može “preživjeti” i ostati neoštećen.

Ako biste mogli oko vrata nositi ogrlicu izrađenu od “zraka zalazećeg sunca zgusnutog u moru koje su valovi izbacili na morsku obalu”, vjerojatno ne biste imali ništa protiv.

Kad mislimo na jantar, ponajprije pomislimo na neki komad nakita u kojem je neki trenutak minulog vremena zaustavljen i zarobljen u vječnosti. Kao svjedok minulih vremena jantar nosi u sebi posebnu mističnu energiju koja se vjekovima skupljala u nekom grumenu koji je sada pretočen u ljepotu broša, ogrlice ili narukvice. Za jantar se vjerovalo da ima magične moći, a žene vole posjedovati ono za što su uvjerene da ima magične moći. Jer, tko može bolje razumjeti i ovladati magijom od žena…

Tagovi: