Školski neuspjeh i kako se s nijm nositi?

Zanimljivosti

Školski neuspjeh i kako se s nijm nositi?

Obrazovanje i odgoj djeteta od početnih predškolskih aktivnosti, preko osnovnoškolskoga, srednjoškolskoga pa do akademskog obrazovanja prate usponi i padovi. Djeca i mladi, kao i u ostalim životnim područjima, doživljavaju svoje manje ili veće uspjehe i neuspjehe. Ocjene su vrlo često kriteriji uspjeha što može, a i ne mora odgovarati usvojenom znanju i vještinama.

Roditelji su skloni zahtijevati što bolje ocjene, što dijete može osjećati kao pritisak jer nije sigurno hoće li uspjeti ispuniti roditeljska očekivanja te kakve će biti njihove reakcije ako u tome ne uspije.

Važno je ne zaboraviti da uspjeh nisu isključivo ocjene i prosjek na kraju godine. Ono što vas čini kompetentnim roditeljem jest sposobnost da razvijate i održite kvalitetan odnos sa svojim djetetom, čiji temelj nije razgovor o stanju u rubrikama u školskom dnevniku, te pohvale ili kritike koje dajete jer ste ne/zadovoljni.

Temelj dobrog odnosa je uvažavanje djeteta sa svim njegovim potrebama i željama, što istodobno ne znači da ih trebate sve zadovoljiti i ispuniti.

Kada svoje dijete uvažavate kao osobu s vlastitim sposobnostima koje može razvijati, ne preuzimajte njegove odgovornosti koje mu s obzirom na dob pripadaju (npr. malom djetetu uvijek vežete cipele premda ono to zna, školarcu ubrzano pomažete oko zadaće kako bi je što prije napisao ili zovete njegove prijatelje/njihove roditelje ako ne zna što je za zadaću). Sve to dijete može i samo. Naravno, takav odnos podrazumijeva i razgovor o školskim obvezama, uspjehu i neuspjehu – peticama i jedinicama, problemima u školi i sl.

No ne zaboravimo – škola nije glavna i jedina tema putem koje komuniciramo sa svojim djetetom. Ako je tako, izgubit ćete iskustvo uživanja i upoznavanja svega onoga što vaše dijete jest, a u njegovim očima imat ćete status “kontrolora” kojeg zanima samo jedno područje njegova života – škola.

Kada dijete razumije i prihvaća svoju odgovornost i izvršava svoje obveze, tada je ponosno na vlastiti uspjeh koji je posljedica truda i rada, te će težiti da ga, kao ugodno iskustvo, ponovi. Time će razviti unutarnju motivaciju pri čemu su manje bitne vanjske nagrade koje bi ga motivirale da čini aktivnosti do kojih mu je stalo; npr. sudjelovanje na školskom natjecanju – uspjeh je posljedica isključivo osobnih sposobnosti, što pridonosi samopouzdanju i osjećaju zadovoljstva samim sobom. Nakon uspjeha slijede i pohvale, odobravanje okoline, dobar status među grupom vršnjaka, materijalna nagrada, što također dodatno motivira učenika. Važno je u bilo kojoj aktivnosti kojom se dijete bavi izbjeći situaciju da vanjski motivatori prevladaju unutarnje. Na sličan način, kako percipira i razumije što je dovelo do uspjeha, takvo će dijete razumjeti i što ga je dovelo do neuspjeha.

Kao i uspjeh, i neuspjeh je dio normalnoga životnog iskustva koje samo po sebi nije isključivo loše ili potpuno negativno. Školski neuspjeh nije prvi neuspjeh s kojim se dijete u životu susreće, no ponekad može ostaviti dubok trag i različite posljedice vezane uz sliku o sebi, samopouzdanje ili djetetovu motivaciju za daljnji rad i usvajanje školskog znanja. Te posljedice mogu biti poticajne – na nekoga neuspjeh može djelovati motivirajuće za daljnji rad, ako želi izbjeći ponavljanje neugodne situacije. No dijete se ponekad ne osjeća dovoljno sigurnim u sebe da bi krenulo u suočavanje s neuspjehom (“Ne mogu to svladati”, “To je preteško za mene”).

Možda to i želi, no ne zna kako jer nema strategiju, a u nekim obiteljima niti roditeljsku podršku za takav potez. Djeca često odustaju od pokušaja i kada se nešto može učiniti, ne djeluju na vrijeme. Tako se negativne ocjene nagomilaju i za popravak treba dodatna količina truda i vremena.

U tim situacijama roditelji često preuzimaju djetetovu odgovornost i kreću u akciju pokušavajući “srediti” stvar u školi, samoinicijativno organiziraju i uključuju dijete na instrukcije, intenzivno s njim uče i zajedno su uznemireni pred kraj godine u strahu od negativne ocjene, odnosno dugotrajan problem pokušavaju riješiti u posljednji tren.

U toj situaciji nema pametnog savjeta kako pomoći djetetu i roditelju. Potrebno je “uključiti” se mnogo ranije, prije nego što nastane panika i nezadovoljstvo. To “uključivanje” znači izgrađivati kvalitetan odnos s djetetom i ne činiti ga nesposobnim preuzimajući na sebe njegove obveze. Dakle, riječ je o svakodnevnom življenju s djetetom i pokazivanju zanimanja za događaje u njegovu životu, no to ne znači da je potrebno rješavati njegove probleme ili ispunjavati sve njegove zahtjeve.

Roditelj treba biti pažljiv, emotivno topao, no dosljedan u svojim postupcima. Roditelji često imaju osjećaj krivnje ako ostanu pri svojoj odluci i ne popuste zahtjevu djeteta jer misle da to znači kako ga ne vole.

Disciplinirati dijete ne znači ne voljeti ga!

Kada se dogodi neuspjeh, vrlo su važne reakcije roditelja budući da one mogu pridonijeti još većem pritisku i opterećenju pa i osjećaju nesposobnosti ako su pretjerane i neprimjerene. Kakvo će biti ponašanje roditelja vezano uz školski neuspjeh, ovisi o već spomenutom – o tome kakva je inače komunikacija između djeteta i roditelja. Ako je roditelj od samog početka školovanja usmjeren na poticanje i razvoj osjećaja osobne odgovornosti djeteta za školske obveze, za uspjeh, kao i neuspjeh, tada će njegovo ponašanje u takvoj situaciji biti u skladu s njegovim dosadašnjim reakcijama: pokazat će zanimanje za dijete i za događaje u školi, sa zanimanjem će postavljati pitanja i pokušati razumjeti što je dovelo do neuspjeha, te pomoći djetetu da i samo shvati što je uzrok takvoj situaciji.

Bitno je pokazati da nam je važno znati kako se dijete osjeća, biti s njim i moći podijeliti težinu muke koju ono nosi, te pitati što planira dalje. Takvim načinom roditelj pokazuje da mu je stalo i da se brine, da uvažava dijete kao osobu i ne preuzima odgovornost rješavanja problema na sebe nego ga smatra dovoljno odgovornim i sposobnim da sa svojim problemima može izaći na kraj.

Roditelj treba dijete emotivno podržati, iskazati povjerenje u njega i njegove sposobnosti u pronalasku najboljeg rješenja. Pritom mogu zajedno razgovarati o najboljim opcijama, no roditelj se ne smije postavljati kao autoritet. Time uskraćuje mogućnost djetetu da se razvija i uči rješavati probleme primjerene njegovoj dobi. Najbolje čemu ga roditelj može podučiti jest aktivan i pozitivan stav prema rješavanju problema.

Važno je ne kritizirati dijete, npr. roditelj ne treba reći djetetu da je lijeno ili da od njega nikad ništa neće biti, nego treba izreći mišljenje o njegovu ponašanju i pokazati iskreno zanimanje za razloge koji su doveli do neuspjeha. (“Zanima me što je dovelo do toga da si ponovno dobio lošu ocjenu? “)

Djeca se često plaše reakcija roditelja na školski neuspjeh. Zato je važno znati primjereno izraziti svoj stav i osjećaje ako vam je takva situacija stresna. Pretjerana je reakcija: “To je prestrašno i nedopustivo. ”, osobito ako je popraćena pogrdnim i prijetećim riječima i već pripremljenom kaznom, što još više može otežati problem i blokirati neku djecu jer ih preplavi strah. No niti preblaga reakcija poput: “Bit će sve u redu. “ ili “Nije to ništa strašno, ne brini se. ” nije dobra i također može poslati pogrešnu poruku djetetu da problem treba ignorirati i da će proći sam od sebe.

Neuspjeh u školi može biti posljedica mnogih drugih događanja koja se zbivaju u djetetovu životu i često je povezan sa stanjem u obitelji. U nesređenim obiteljima, prilikom razvoda roditelja kao i u funkcionalnim obiteljima u kojima se pojave poteškoće, poput iznenadne stresne situacije, gubitka, bolesti ili smrti člana obitelji ili bliske osobe s kojom je dijete bilo vezano, preseljenje u drugi dio grada, a time i u novu školu i sl., školski je neuspjeh simptom drugih problema. No, tada nije riječ o djetetovoj neodgovornosti ili gubitku radnih navika.

Važno je znati da od samog početka usvajanja vještina i navika vezanih uz školu treba poticati djetetovu samostalnost i odgovornost za školske obaveze te postaviti jasne granice. To znači da dijete zna da vi ne želite i nećete s njim čitati i pisati lektiru, no uvijek ste mu spremni objasniti gradivo koje mu nije jasno. Takvo će dijete vjerojatno imati snage samo se nositi s eventualnim školskim neuspjehom i moći će, samostalno ili uz pomoć roditelja ili stručnog suradnika u školi uvidjeti vezu između svog stava i/ili ponašanja i njihovih posljedica. Suprotno tome, djeci kojoj je teško preuzeti odgovornost za rezultate svoga rada u školi, bit će teže prihvatiti i nositi se sa situacijom u kojoj moraju, uz dodatni trud popraviti ocjenu, pratiti i tijek nastave i usvajati novo gradivo.

Tagovi: