Skok u vis tehnike

Skok u vis tehnike

Skok u vis tehnike mijenjale su se kroz povijest, kao i kod svakog drugog sporta. Ne postoji sport koji danas izgleda kao i na samom početku, već su svi sportovi kroz vrijeme doživjeli i konstantno doživljavaju određene promjene. Sve promjene događaju se u svrhu poboljšavanja i populariziranja određenog sporta, a promjene koje donose natjecatelji su u svrhu poboljšavanja rezultata. Upravo su se skok u vis tehnike mijenjale kako bi skakači mogli preskakati sve veće visine. Logično, cilj skoka u vis je da skakač bez ikakvih pomagala preskoči letvicu koja se postavlja na visinama i preko 2 metra.

Skok u vis je danas Olimpijski sport, a nekada je bio vještina kojom su muškarci pokazivali i dokazivali svoju hrabrost i muškost. Naime, pripadnici afričkog plemena Watusi natjecali su se u skoku u vis gdje su morali odrazom od termitnjaka morali preskočiti svoju visinu. Moderni skok u vis spominje se u Njemačkoj, a u sklopu fizičke edukacije za djecu. U Engleskoj je skok u vis dobio status natjecateljskog sporta u 19. stoljeću.

Skok u vis tehnike kroz povijest

Skok u vis tehnike drastično su se mijenjale kroz 19. i 20. stoljeće. Naravno, kako se mijenjala tehnika preskakanja tako su se popravljali rekordi preskočenih visina. U prvim natjecanjima se koristila zgrčka, gdje su skakači i skakačice letvice preskakali zgrčenih koljena. Skakači su zauzimali poziciju gdje su licem gledali prema letvici i direktno se zalijetali prema njoj.

Pred samu letvicu bi se odrazili i skupljenih koljena preskakali letvicu. Jasno je kako je ova tehnika ograničavajuća i kako nije skakačima omogućavala preskakanje značajnijih visina. Iz ove primitivne tehnike proizašla je tehnika dvostruke škare ili Sweeney. Sljedeća stepenica u razvoju skok u vis tehnike bila je Straddle tehnika. Ova tehnika je predviđala zalet od 5 do 9 trkaćih koraka, a nakon odraza skakač je morao zamahnuti i ispružiti ruku i nogu čime bi potaknuo rotaciju tijela oko osi. Letvica se preskakala na način da se skakač prsima rotirao oko letvice, a doskok vršio na boku.

Pojava najbolje skok u vis tehnike

Prava revolucija u skoku u vis dogodila se pojavom najbolje skok u vis tehnike, leđne tehnike koja se i danas koristi. Ovu tehniku prvi je koristio američki skakač u vis Dick Fosbury na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine. Naravno, Fosbury je osvojio zlatnu medalju i postavio svjetski rekord preskočivši visinu od 224 centimetra. Sama tehnika koju je razvio Fosbury obuhvaća polukružni zalet, a letvica se prelazi leđima. Ovu tehniku možemo nazvati i leđna tehnika, a skakači su upravom korištenjem ove tehnike postavili aktualne svjetske rekorde.

Javier Sotomayor preskočio je 245 centimetra i u muškoj konkurenciji postavio svjetski rekord, dok je bugarska skakačica Stefka Kostadinova postavila svjetski rekord od 209 centimetara. Naša Blanka Vlašić nalazi se na drugom mjestu najboljih rezultata ženskih skakačica, sa preskočenih 208 centimetara, najbliža je bila rušenju svjetskog rekorda 2009. godine kada je pokušala preskočiti visinu od 210 centimetara. Skok u vis tehnike već nekoliko desetljeća nisu doživjele značajnije promjene, a zanimljivo je kako su svjetski rekordi također postavljeni prije više desetaka godina. Ovo nas može navesti na zaključak, kako ćemo se do idućeg svjetskog rekorda morati strpjeti dok se ne pojavi neka nova tehnika skakanja u vis.