Ovisnost 21. stoljaća – internet, mobitel, tv

Zanimljivosti

ovisnost o internetu

Ovisnost o internetu sve više zaokuplja pozornost stručnjaka (psihijatara, psihologa, sociologa…) ali i ostalih korisnika računala. Sve su češća pitanja: postoji li ovisnost o računalu i internetu, gdje je granica koju ne bi trebalo prijeći, kako prepoznati problem, što učiniti kada je očigledno da on postoji.

Makar se i u stručnoj literaturi govori o ovisnosti o internetu, misli se zapravo na ovisnost o računalnim sadržajima, jer internet je samo jedan dio tih sadržaja, a zajedno su samo mediji kojima se sadržaji prenose. Isto tako bilo bi pogrešno alkoholizam nazvati ovisnošću o boci.

U stručnim se krugovima diskusije o tim pitanjima vode još od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća i još uvijek ne postoji konsenzus o tome je li riječ o poremećaju ili nije, i drugo, ako to jest poremećaj je li riječ o ovisnosti ili opsesivno-kompulzivnom poremećaju? Ako to jest ovisnost, tada postoje kriteriji za ovisnost (nemogućnost kontrole poriva, porast tolerancije, razvoj apstinencijske krize nakon prestanka korištenja, razvoj štetnih posljedica u psihičkom socijalnom i radnom funkcioniranju). Najspornije je pitanje postojanja apstinencijske krize. Otvaraju se pitanja i o raznim drugim stvarima o kojima su ljudi ovisni. Sve ono što ljudima “pomaže” da izbjegnu suočavanje s neuspjesima, gubicima, odgovornostima, egzistencijalnim činjenicama, može potaknuti razvoj ovisnosti. To mogu biti stvari, ljudi, grupe, druga živa bića, ideje, aktivnosti… Treba li za sve to dijagnoza ovisnosti, treba li nam “psihijatrizacija” svakodnevnog života, tko je taj tko će određivati što je normalno, a što nije i gdje je ta granica? S druge strane, u svakodnevnoj je praksi sve više pokazatelja da problem postoji, da je sve veći i da je potrebno nešto poduzeti.


Dok ovo pišem, prisjećam se roditelja koji su došli u ambulantu tražeći mišljenje i savjet.

“Ne mogu više gledati kako moj sin cijeli dan spava, a noću je cijelo vrijeme pred računalom. Nigdje ne izlazi, potpuno je zanemario školu i prijatelje, ne želi ni s nama nikamo otići, malo jede, smršavio je, izgleda kao čovječja ribica. To više ne možemo tolerirati, a ako započnemo govoriti o tome, dolazi do sukoba, pa i fizičkih. Bojimo se. Što da učinimo?”

U ožujskom broju jednog od najpoznatijih psihijatrijskih časopisa, American Journal of Psychiatry, navode se sljedeći podaci iz jednoga opsežnoga južnokorejskog istraživanja:

Svaki student prosječno provede oko 23 sata tjedno uz računalne igre, procjenjuje se da oko 1,2 milijuna studenata treba barem savjetovanje, a oko 210 000 djece u dobi od 6 do 19 godina zahtijevaju liječenje, njih oko 80% trebalo bi uzimati i psihofarmake (najčešće zbog depresivnoga poremećaja koji prati ovisnost), a za 20 do 24% bila bi preporučljiva hospitalizacija. Opisano je 10 slučajeva zastoja srca u internetskim kafeima i ubojstava povezanih s igranjem igara. Zbog tih razloga je već prošle godine u Južnoj Koreji educirano 1 043 savjetnika u liječenju internetske ovisnosti, u 190 bolnica i centara za liječenje. U školama se uvode preventivni programi. U Kini je situacija slična, oko 14% adolescenata (oko 10 milijuna) zadovoljavaju pretpostavljene kriterije za taj poremećaj. U SAD-u, kao ni kod nas nisu rađene kvalitetnije epidemiološke studije o rasprostranjenosti te pojave ili tog poremećaja.

Apsurdno je da u stručnim krugovima još ne postoji dijagnoza poremećaja, a u nekim se dijelovima svijeta već nekoliko godina otvaraju klinike za liječenje. Ironično je i to da se na internetu mogu pronaći mnoge stranice namijenjene pomoći ovisnicima o internetu. Ipak, prema spomenutom članku (i brojnim drugim izvorima) pretpostavlja se da će u sljedećem petom Dijagnostičkom statističkom priručniku za psihičke poremećaje (DSM V.), koji je u sastavljanju, vjerojatno biti uvršten i poremećaj pod nazivom Ovisnost o internetu. Dilema je li riječ o ovisnosti ili opsesivno kompulzivnom poremećaju ostala bi neriješena. Taj bi poremećaj ovisnosti mogao biti svrstan u grupu opsesivno kompulzivnih poremećaja.

Poremećaj bi se prema toj klasifikaciji sastojao bar od tri podtipa:

  • ovisnost o računalnim igrama (online ili offline)
  • ovisnost o pornografiji
  • ovisnost o dopisivanju putem interneta.

Svaki podtip, da bi se označio poremećajem, mora zadovoljiti četiri kriterija:

  1. pretjerano korištenje, obično povezano s gubitkom osjećaja za vrijeme ili zanemarivanjem osnovnih bioloških potreba
  2. apstinencijsku krizu (razdražljivost, napetost, depresivnost, nesanica, fantazije i snovi o igrama) kada je računalo nedostupno
  3. oleranciju, uključujući potrebu za boljim računalom, boljom opremom, novim softverima, sve duljim vremenom provedenim za računalom da bi se postiglo isto zadovoljstvo
  4. negativne posljedice u akademskom, socijalnom i radnom funkcioniranju.

Top lista internetskih ovisnosti

Na prvom mjestu su tzv. MMORPGS (massively multiplayer online roleplaying games, npr. World of Warcraft, Starwars, Second life, Lineague…). Riječ je o trajnim računalnim igrama, koje nikada ne završavaju, nikada se ne postigne trajna pobjeda ili gubitak, u kojima igrač može odabrati bilo koji identitet, bilo koju ulogu. Uspješnost igranja vrlo je povezana s vremenom posvećenom igri. Potiče se interakcija između igrača, formiranje grupa. Ponekad igra zahtjeva susret u točno određeno vrijeme, često i na više sati (2 do 8), a igrači su obvezni prisustvovati igri.

Zatim ostale grupne ili samostalne računalne igre u kojima nema igranja uloga već svi u grupi igraju igre koje zahtijevaju puno prakse. Bolji igrači su cjenjeniji, formiraju se liste prema uspješnosti (jedan mi je adolescent u ambulanti među prvim informacijama rekao da je 7. u svijetu u njegovoj igri, a 3. u Europi). Igre često traju satima i odustajanje rezultira gubitkom u razvoju, nazadovanje na listi, manjim ugledom u grupi.

Internetsko “surfanje”, pornografske stranice, virtualni seks…

Obično se s jedne igre ili sadržaja prelazi na druge i tako u krug. Na jednoj internetskoj stranici za samopomoć jedan ovisnik navodi: “Čim se probudim, palim računalo, provjeravam poštu, stanje u igri, onda umivanje i doručak, bez znanja svoje supruge nadogradio sam računalo, zatim igram novi set igrica, postane mi dosadno i ulazim u pornografske stranice, osjetim krivnju i okrećem se ponovno igrama racionalizirajući da je to manje štetno od pornografije…I tako u krug. Kakav nered!”

Izrađene su razne skale za samoprocjenu ovisnosti o internetu. Odabrao sam jednu od njih (psihologinja Kimberly S. Young). Autorica kaže da se treba obratiti nekome za pomoć ako se pozitivno odgovori na četiri i više navedenih pitanja.

  1. Pretjerano sam zaokupljen internetom (mislim o njemu i dok je ugašen).
  2. Da bih postigao zadovoljstvo, potrebno je ulagati sve više vremena.
  3. Osjećam gubitak kontrole nad korištenjem interneta.
  4. Osjećam uznemirenost i razdražljivost kada pokušam skratiti provedeno vrijeme na internetu ili prestati koristiti se internetom.
  5. Internet mi je način bježanja od problema ili emocija s kojima se teško nosim (bespomoćnost, krivnja, anksioznost, depresija).
  6. Lažem članovima obitelji i prijateljima da bih prikrio koliko sam zaokupljen internetom.
  7. Ugrožavam ili riskiram gubitak važnih odnosa, posla, školovanja ili karijere zbog interneta.
  8. Unatoč velikom ulaganju novca i dalje ustrajavam na internetu.
  9. Prolazim apstinencijsku krizu kada je internet isključen (porast depresivnosti, anksioznosti).
  10. Ostajem na internetu dulje nego što sam planirao.

Da bi se razvila bilo koja ovisnost, potrebna je određena predispozicija u strukturi osobnosti i određeni “triger” (okidač) poput poteškoća snalaženja u određenoj razvojnoj fazi ili određenoj kriznoj situaciji.

Od razvojnih faza posebno je osjetljivo vrijeme adolescencije i prelaska u ranu odraslu dob kada se definira identitet. Od internetskih sadržaja najveću sklonost izazivanja ovisnosti imaju vrlo sofisticirane igre u kojima igrači odabiru lik, ulogu, identitet koji je često upravo suprotan onome kako se netko doživljava u stvarnosti. Osamljen i plašljiv može postati hrabri borac, vođa. Debeo i neprivlačan može postati zgodan i zavodljiv. Nemoćan može postati iscjelitelj s golemim moćima… Utvrđeno je da su najveći korisnici tih igara mladi u razdoblju kasne adolescencije. Netko tko u stvarnom svijetu ne uspijeva zadovoljiti svoje potrebe, lako će biti privučen virtualnim svijetom u kojem je to naizgled moguće. Ipak na kraju osamljenost, ranjivost, nesposobnost nošenja s problemima stvarnog svijeta postaju još izraženiji i rezultiraju potpunim povlačenjem i depresijom.

Pokazalo se da se najviše ovisnika o pornografskim internetskim sadržajem stvara u vrijeme tzv krize srednje dobi.

Svaka stresna životna situacija poput gubitka posla, rastave, gubitka voljene osobe, pojave bolesti s popratnom osamljenošću, osjećajem odbačenosti, nezadovoljstvom sobom i svijetom može biti plodno tlo za bilo koju ovisnost pa tako i za ovisnost o internetu.

Oduvijek su postojala sredstva koja su ljudima “pomagala” da izbjegnu suočavanje s frustracijama, gubicima, neuspjesima, odgovornostima, egzistencijalnim datostima. Nova vremena donose nove, sofisticiranije, socijalno prihvatljive načine bijega od sebe i stvarnosti. I nove poremećaje i nove dijagnoze.

Postoji li sumnja da je riječ o poremećaju, treba se obratiti stručnjaku (psihologu ili psihijatru) koji će procijeniti stanje i predložiti daljnje postupke. Nekome će možda biti dovoljno samo savjetovanje, netko će trebati farmakoterapijsko ili psihoterapijsko liječenje (individualna, grupna ili partnersko-obiteljska psihoterapija).